utorak, 01.09.2009.
Ripley
Sjedila sam na prozorskoj dasci gledajući u park, koji se nalazio nedaleko od moje zgrade. Bio je pust. A kako i neće kada je 4 ujutro i petak je, pomislila sam u sebi. Pogledala sam u nebo. Bilo je cijelo obasjano zvijezdama. Slagale su se jedna do druge kao nekakva slagalica. Porazbacana i sjajna slagalica. Samo nebo je bilo crno, kao ugljen. Da nije bilo zvijezda i uličnih svjetiljki koje su obasjavale ulicu, čovjek bi vidio samo mrkli mrak. Posegnula sam za upaljačem koji se nalazio ispred mene na drugoj strani prozorske daske. Poigravala sam se njegovom vatrom i njime kao malo dijete igračkom. Nisam pušila, nego je moj stariji brat Rylan, s kojim sam dijelila stan, ostavio upaljač u mojoj sobi. On i ja smo imali savršen bratsko-sestrinski odnos. Sve je bilo savršeno osim jedne stvari, a to je njegovo ponašanje prema roditeljima. Meni je to najviše smetalo. Stalno bi bio posvađan s njima i kada bi se pomirili, on bi našao jednu sitnicu za svađu. Htjela sam razgovarati s njim, ali svaki puta bi našao neku izliku da ne mora. Mrzio je naše roditelje iz dna duše, baš zato jer su ga se odrekli kada je imao 15 godina jer je počeo pušiti. Naravno, nakon nekoliko dana odselio se iz obiteljske kuće i mene poveo sa njim jer kako kaže; biti će ti gore s njima, nego sa mnom. Pomalo sam počela vjerovati u to, ali volim svoje roditelje više od svega na svijetu. I tako ja živim sa bratom ovdje već 3 godine. Odjednom sam začula korake ispod mog prozora. Ispao mi je upaljač i pao točno na nečiju glavu. Kada sam spustila glavu, te osobe više nije bilo. Čudno, pomislih. Sišla sam sa daske i uputila se ka krevetu. Bilo bi dobro kada bih barem malo odspavala. Nakon nekoliko trenutaka, utonula sam u dubok san.
Zrake popodnevnog sunca dopirale su do moje sobe. Nisam išla na faks, tako da nisam morala brinuti kada se trebam probuditi. Pogledala sam na sat i iznenadila se kada sam vidjela da na njemu piše 13:58. Rylan je već sigurno otišao na posao. Radio je kao profesor kemije u jednoj gimnaziji ovdje u Salvadoru, jednom povećem gradu u Brazilu. Odšetala sam do ormara i izvadila prvo što mi je palo pod ruku, a to je bila smeđa haljina do koljena. Na brzinu sam ju navukla i otišla do ogledala. Napravila sam par pokreta četkom kroz svoju dugu smeđu kosu i pustila ju da mi pada preko ramena te otišla do kuhinje i napravila si kavu. Došetala sam do stola na kojemu je bila poruka. Na njoj je pisalo:
Danas se neću vratiti u vrijeme kao i uvijek, da se ne brineš. Rylan
PS. Gdje je moj upaljač??
Najvjerojatnije da će otići kod cure. Nasmijala sam se na tu pomisao. Iako je često izbivao iz stana, išao je kod Cleo, tako da se nisam brinula. Pogled sam spustila drugu rečenicu. O, Bože… upaljač, pomislila sam. Brzinom munje sam izletjela iz stana i našla se pred ulazom. Upaljač je bio tamo. Čudno što ga nitko nije uzeo. Ali kome bi trebao stari plavi upaljač?! Odmahnula sam glavom i ušla ponovo u zgradu. Pogled sam ostavila na upaljaču tako da nisam gledala kuda hodam i zabila se u nekoga.
-Oprosti, nisam gledala. Stvarno mi je žao!- počela sam se ispričavati, ali djevojka smeđe kose i crnih očiju se samo nasmijala. Imala je poseban osmijeh, anđeoski.
-Ma nema veze. Ja sam Gillian, Gillian Bucket.- pružila mi je ruku da se ustanem.
-Ripley Rose, drago mi je.- također sam se nasmijala. Bucket, Bucket. Aha, to su susjedi koji su kat niže nego ja. Samo što nisam znala da imaju kćerku. Ma, to nije ni bitno, barem sam ju upoznala, na neki način.
-Ti si Rylanova seka, zar ne?- upitala je. Klimnula sam glavom. Zna Rylana, pomislila sam.
-Pošto si mi susjeda, mogu li te pozvati na kavu?- ponudila sam joj. Sa oduševljenjem je pristala te smo se uputile ka mom stanu. Otvorila sam vrata te ih zatvorila za Gillian. Odvela sam ju do kuhinje gdje sam stavila kavu da se kuha i sjela za stol.
-Pa, Gill, valjda te mogu tako zvati, pričaj mi nešto o svom životu. Studiraš li, čime se baviš u životu i slične stvari…- nasmijala sam se samoj sebi. Inače mi je puno duže trebalo da upoznam neku osobu, ali za nju sam imala neki poseban osjećaj da ju mogu brzo upoznati.
-Pa… studiram, pravo. I mogu reći da mi nikada nije bilo bolje u životu. U budućnosti želim biti odvjetnica. To mi je san od malih nogu. A inače se bavim plesom. Latinoameričkim, uglavnom.- nasmijala se te uzela šalicu kave koju sam upravo stavila na stol. –A ti? I da, odlična kava.- upitala je nakon što je ispila gutljaj kave.
-Trenutno ne studiram ništa, ali namjeravam u skoro vrijeme studirati psihologiju.- slegnula sam ramenima –A ovako, pa crtam, većinu slobodnog vremena kojeg imam i previše.- u Gillinim očima se probudila neka strast. Nije mi bilo jasno, ali sam se nasmijala.
-Crtaš? To moram vidjeti. Možeš li mi, molim te, donijeti bilo koju skicu?- upitala je poput nekog znatiželjnog djeteta. Otišla sam do sobe i uzela jedan komad papira na koju mu je bio naslikan crni anđeo koji je sjedio na jednoj grani drveta, duboko u krošnji. Vratila sam se do Gill koja je odmah dotrčala do mene i stala gledati crtež.
-WOW! Zbilja lijepo crtaš. Zašto ne bi išla na akademiju umjetnost, dosta dobro bi ti išlo.- rekla je gledajući malo u mene pa malo u crtež. Slegnula sam ramenima. Za mene, to nije bilo ništa posebno.
Moglo je biti i bolje. No, zadovoljna sam svačim što ja nacrtam ili moj brat. Osobinu crtanja sam naslijedila od njega. On je također obožavao crtati kada je bio mojih godina ili malo mlađi. Sjela sam ponovo za stol i gledala u kavu. Razmišljala sam što bi bilo da krenem na neko putovanje. Ma, ne dolazi u obzir. Brat bi se previše brinuo za mene. Odmahnula sam glavom i nastavila pričati sa Gill. Kao što sam i rekla, činila mi se zanimljivom. Tako je prošlo 3 sata koliko smo nas dvije pričale i upoznavale se.
-Idem ja sada.- rekla je odlazeći prema hodniku. Pogledala sam prema njoj, a onda prema crtežu.
-Čekaj!- povikala sam te pokupila crtež sa stola. Otišla sam do nje i dala ga joj. Pogledala me čudnim pogledom. Nasmijala sam se na to.
-Samo uzmi. Smatraj to mojim poklonom za tebe.- rekla sam te ju zagrlila. Ona je također zagrlila mene. Kada smo se odmaknule jedna od druge, dala mi je staru drvenu ogrlicu koju je izvadila iz džepa svojih crvenih traperica.
-A ti smatraj ovo mojim poklonom. Znam da voliš starinske stvari.- namignula mi je te izašla iz stana. Ostala sam stajati u hodniku sva začuđena, gledajući u ogrlicu.
-Da, volim.- rekla sam tiho i otišla u sobu.
