nedjelja, 04.10.2009.
Ripley
Grad je ujutro bio prekriven maglom, kao da je već jesen, a ne sredina ljeta. Nije bilo ni traga suncu. Učenici su trčali u školu kako ne bi zakasnili. Ceste Salvadora su bile pune automobila i ostalih prijevoznih sredstava. Ustala sam iz kreveta i otišla do prozora. Bila sam oduševljena time što će kiša padati, što ću jednostavno moći izaći van i biti na njoj sama. Uživati u tim kapima kao prvi put kada sam izašla na kišu. Park se jedva vidio od silne i guste magle koja je prekrivala svoto zelenilo. Razmišljala sam o mogućnosti da odem sada na plažu ili bilo koje mjesto i da samo stojim na kiši kao da sam bez mozga i nije me briga hoću li se prehladiti ili ne. Rylan je, valjda, još uvijek spavao. Imao je slobodan dan jer, kako kaže, previše radi. Nasmijala sam se prvi puta kada je to rekao jer znam da laže. Znala sam da danas neće ići na posao jer mu već ide na živce što malo vremena provodi sa mnom. Voli me više nego išta na svijetu, iako to ne pokazuje baš stalno. Ali to meni ne smeta. Volim ga takvog kakvog je, i ne bi ga dala ni za kojeg drugog brata na svijetu. Čula sam kucanje na vratima. Okrenula sam se i ugledala Rylana. Nasmijala sam se.
-Baš sam mislila o tebi.- rekla sam sjedajući na prozorsku dasku. Digao je jednu obrvu. To me natjeralo na smijeh.
-O čemu točno?- pitao je sjedajući na krevet do mog prozora. Slegnula sam ramenima te pogledala dolje. Iako je visina bila moj najveći strah, ponekad mi se život na 5. katu zgrade i nije činio tako visokim.
-Ništa posebno.- rekoh naposljetku. Rylan je samo prevrnuo očima i pogledao na sliku koja je stajala na mom ormariću uz krevet. Na njoj smo bili on i ja prije kojih par godina. 2-3 reklo bi se. Okrenula sam se, a njemu je na licu osvanuo smiješak. Pogledao je u mene. I ja sam se nasmijala. Pokazao mi je prstom da dođem do njega. Sišla sam sa prozora i zagrlila ga. Već sam znala što želi, čak i prije no što je išta rekao ili napravio.
-Volim te! I ne do Bog da ti netko nešto napravi. Imate će problema sa mnom.- rekao je više se smijući nego ozbiljno. Ali tako je uvijek bilo i bit će. Nasmijala sam se i odmaknula od njega. Rylan je samo pogledao u strop, a ja sam nastavila gledati kroz prozor. Ponekad sam htjela letjeti. Ne znam zašto, ali kao da mi je to bio životni san. Da preletim cijelu svijet i vidim kako je drugdje, a ne samo ovdje u Čileu. I da čitam misli. Iako je to, naravno, nemoguće, željela sam da bude. Da znam što ljudi misle jer su misli ipak dio nas. Dio našeg razmišljanja o svemu i svačemu. Uzdahnula sam i izašla iz sobe. Nasula sam si kavu u jednu od šalica koje su stajale u jednom bijelom ormariću. Htjela sam popiti jedan gutljaj kave, ali mi je mala loptica proletjela pored glave. Okrenula sam se, dok se Rylan cerio. Uzela sam tu lopticu i bacila je prema njemu.
-Headshot!- viknula sam te isplazila jezik nakon što je loptica pogodila Rylana ravno u glavu. Promumljao je nešto u smislu 'au', ali ga nisam baš najbolje razumjela. Odjednom je netko pozvonio na vrata. Pogledala sam u Rylana koji je slegnuo ramenima. Sa šalicom u ruci sam otišla do vrata. Kada sam otvorila, ispred njih se nalazio dečko kratke crne kose i smeđih očiju. Bio je obučen u crnu majicu kratkih rukava i obične traperice. Pogledala sam ga od glave do pete, na što se on samo nasmijao i namignuo mi. Prevrnula sam očima i maknula se sa vrata da može ući.
-O, Simone.- rekao je Rylan začuđeno. Pogledala sam zbunjeno u brata. Samo je odmahnuo rukom. –Što te dovodi ovamo?- upitao je grleći se sa Simonom.
-Glupi poštar je ostavio vašu poštu u našem sandučiću. Znaš kako to ide inače…- rekao je smiješeći se. –A ovo je?- ponovo je pogledao u mene.
-Heh, to je moja sestra Ripley. Ripley, ovo je Simon.- pružila sam ruku u znak pozdrava, što je on sa veseljem prihvatio. U tom trenutku sam se sjetila da ga znam otprije. Viđala sam ga na plaži kako surfa sa još nekim meni nepoznatim dečkima. Odmahnula sam glavu te otišla u sobu. Iz ormara sam izvukla prvu majicu i traperice koje su mi je došla pod ruku i presvukla se. Uzela sam blok za crtanje i olovku te se uputila u park. -Valjda nađem mira.- pomislila sam mašući bratu i Simonu dok sam izlazila iz kuće. Otrčala sam do parka i sjela pod jedan hrast koji je imao ogromnu krošnju. Razmišljala sam o tome što crtati. Vukla sam crte bez veze, ne znajući što ću time postići. Anđeli, pomislila sam. Iako sam većinu vremena crtala anđele, oni su me inspirirali svojim izgledom većinom. Bili oni crni ili bijeli, ili čak nešto između, meni je bilo sasvim svejedno. Bila su to nestvarna biča koja inspiriraju. Povukla sam nekoliko crta, tek toliko da napravim pozadinu i kut gdje će anđeo biti. A onda sam počela i samog njega crtati. Opet će biti crn, rekla sam opet tiho i počela ga crtati. Nije mi dugo trebalo, jer sam već crtala duže vrijeme, a što duže crtaš, tvoje crtalačke sposobnosti i brzina napreduju. Kada sam pogledala u crtež na kraju svega, svidjelo mi se. Djevojka je sjedila u samom kutu neke prostorije koja je, na neki način bila pusta. Jedino se jedna starinska slika nalazila na zidu, a tepih bio star i ofucan. Njena krila su se pružala duž dvije strane zida, što je bilo očaravajuće za gledati. Uzdahnula sam te digla pogled sa crteža. Jedan od dečki koje sam viđala na plaži je stajao ispred mene. Njegova poduža svijetlosmeđa kosa mu je malo padala preko plavih očiju. Na sebi je imao crne traperice i ispod otkopčane jakne mu se vidjela čisto bijela majica koja mu je ocrtavala trbušne mišiće. Protresla sam glavom da mi ta slika izađe iz glave te pogledala u njega. Nije ništa govorio, samo je gledao. Stajao je na tom mjestu kao ukipljen. Ustala sam se i mahnula mu rukom pred glavom. Trepnuo je nekoliko puta.
-Ah, živ si.- rekla sam, smijući se. I on se nasmijao. Pružio mi je ruku. Prihvatila sam ju. Bila je hladna, ali ne previše.
-Da, živ sam. Jay, a ti si?- rekao je pomalo dubokim glasom, a to me inače privlačilo kod bilo kakvih muškaraca na svijetu.
-Ripley.- rekla sam smireno, još uvijek gledajući u njega. –Ovo će biti čudno.- rekla sam samoj sebi.
