nedjelja, 27.12.2009.
Rylan
Rylan se šetao ulicama Salvadora kako bi došao do Cleo. Nije ju dugo vidio, a i htio je učiniti nešto što već duže vrijeme želi – zaručiti je i upoznati sa Ripley. Nije znao zašto ju nije upoznao prije sa sestrom, ali sve u svoje vrijeme, govorio je. Ušao je u jednu mračnu ulicu koja je jedva i bila osvijetljena, ali to je bio najkraći način da dođe do Cleo. Duboko je uzdahnuo i pomislio na Ripley. Možda je trebao sačekati dok se ona vrati da joj kaže da ide kod cure te da se ona ne brine za njega. No, sada više nije bilo povratka nazad. Prošao je već veći dio ulice, ali kada je došao na sam ugao, ispred njega je iskočila grupa muškaraca njegovih godina. Rylan ih je čudno pogledao jer nije znao što bi ovo sad trebalo značiti.
-OK, što sada vi trebate?- rekao je ozbiljnim glasom, stiskajući šake u džepovima jakne. Jedan od njih se nasmijao te prišao Rylanu. Njegova šaka se našla na Rylanovu trbuhu zbog čega je on ispustio bolan uzdah. Tip je napravio još to nekoliko puta dok Rylan nije pao u nesvijest. U ovome njegovo znanje boksa nije ništa pomoglo jer je tip bio puno jači, a i veći od njega. Dečki su pokupili Rylana te ga odveli u nepoznatom smjeru.
Probudio sam se u mračnoj prostoriji u koju je kroz mali prozor ulazilo tek ponešto svijetla. Bila je puna vlage, a ne bih se ni čudio da naiđem na mrtvog štakora ovdje. Bol u glavi je bivala sve veća, a vlaga u sobi me je tjerala na kašalj. Malo bolje sam pogledao oko sebe i shvatio da se ne nalazim niti u svom stanu niti kod Cleo. Da sam u podrumu, to mi je bila prva pomisao. Ali u podrum ne ulazi svijetlo, tako da sam odustao od toga. Odmahnuo sam glavom i ustao se sa kreveta. Jaka bol me presjekla kod rebara, kao da sam bio polomljen na nekoliko mjesta. Što je bilo najčudnije od svega, nisam se ničeg sjećao. Kako sam ja uopće dospio ovdje, za mene je to bio samo misterij. Polako sam dohodao do radnog stola na kojemu je bio nekakav okvir za sliku. Kada sam ga uzeo u ruke, u njemu je bila samo slika na kojoj je sve bilo crno sa jednom crvenom mrljom. Napravio sam čudnu grimasu te stavio sliku nazad na stol. Moj zaključak svega ovoga je bio da tu živio ili živi neki frik. Odjednom sam začuo korake iza ostarjelih smeđih vrata. Bili su pomalo grubi, ali vrlo spretni s obzirom da su se stepenice nalazile, po mom mišljenju, iza vrata. Čuo sam stavljanje ključa u bravu te ga je taj netko okrenuo par puta. Ja sam se vratio na krevet, tek toliko da ne bi posumnjali da sam tražio nešto po sobi. U sobu je ušao visok tip, grubih crta lica. Crna kosa mu je bila sva u gelu, a plave oči su mu caklile u ovom mraku. Napravio je čudan izraz lica, kao da ni on sam ne zna što radim ovdje. Ovo mi je postajalo sve čudnije.
-Rylan?- rekao je nakon nekog vremena neugodne tišine. Kako, pobogu, on sad zna moje ime? Kojeg vraga ja uopće radim ovdje? I ono što me mučilo, tko je ovaj tip? Možda bih ga i znao da ima imalo svijetla ovdje, ali ono malo izvana mi nije ništa pomagalo.
-Da, a tko si ti i što ja radim ovdje?- rekao sam gledajući još uvijek u njega te se držeći za rebro jer je bol, kao i u glavi, bivala sve veća. Izašao je još malo na svijetlo, a mene u tom trenutku kao da je uhvatio infarkt. –Simone?! Što TI radiš ovdje??- naglasio sam ono ti, a ostatak pitanja sam postavio veoma začuđeno jer bi mi zadnja pomisao bila da je onaj tip upravo Simon. On mi se nasmijao, ali ubrzo vratio onaj isti izraz lica od maloprije. Meni još uvijek ništa nije bilo jasno. Sjećanje mi se nije vračalo, a ja sam samo mislio koliko se Ripley i Cleo brinu. Uzdahnuo sam te ponovo pogledao u Simona.
-Znaš, ja to isto pitanje imam i za tebe. Što radiš u ovoj sobi koju Lucas koristi za… nešto.- rekao je nesigurnim glasom, valjda zbog toga što je mislio da ne trebam znati. Ali znao sam. Droga je bila u pitanju. I ona se najvjerojatnije nalazila u onom starom hrastovom ormaru koji je služio za ama baš ništa. Nasmijao sam se te jednom rukom protrljao sljepoočnicu. Ovo više nije imalo nikakvog smisla, a još su se jedni koraci približavali sobi.
-Da, znam da ovdje čuvate ili što već radite sa drogom, ali mene samo zanima zašto sam ja ovdje i što hoćete od mene!- rekao sam već pomalo strožim glasom, kao da ću svakog časa puknuti i poželjeti razbiti nekog. Onda je u sobu ušao još jedan tip, koji je po izgledu ličio Simonu, ali je građa tog tipa bila puno veća od Simonove. Tip mi se pogrdno nasmiješi, na što su mi živci počeli pucati. Mrzio sam takve tipove baš zato jer nisu imali nikakav život nego se baviti ili dilanjem ili nečim desetim, ali samo kako bi ih murja jednog dana uhitila i kako bi završili u zatvoru. Odmahnuo sam glavom jer mi se izgleda nije vrijedilo živcirati. –Tko si sada pak ti i što ja radim ovdje?- upitao sam tipa isto pitanje kao i Simona prije desetak minuta. Još više se nacerio. Najvjerojatnije je znao zašto sam ja ovdje, na što sam se ja ustao.
-Da, ja znam što ti radiš tu.- rekao je kao da mi je pročitao misli. Lice mi je poprimilo ozbiljnu grimasu, a ruka mi je drhtala kao da se želi naći među facom onog lika. –Otet si, Rylane. A moje ime je Lionel, ali sam poznatiji kao Zmija.- rekao je te podigao jedan rukav majice, a na njegovoj ruci je bila tetovaža ogromne zmije kako se omotava oko mača. –Nego, da skratim priču… biti ćeš ovdje dok tvoja sestrica ili netko ne plati određenu cijenu za koju ćemo se još dogovoriti.- u tom trenutku sam pukao. Svom sam se snagom zaletio prema Lionelu, ali me je Simon zaustavio. Lionel je prasnuo u smijeh te kada je krenuo prema vratima, a mene je Simon pustio, naglo se okrenuo i lupio šakom u trbuh. U tom trenutku mi se sve vratilo u glavu. Ona noć kada sam bio napadnut, tučnjava… sve. Sletio sam na krevet, a Lionel je otišao stubama do prostorije iznad. Pogledao sam u Simona.
-Ti imaš razumijevanja. Odvedi me odavde, molim te.- nekako sam rekao, ali Simon je, još začuđeniji ovim svime više nego ja, samo usnama oblikovao oprosti i zatvorio vrata te ih zaključao. Koliko ću ja još vremena provesti ovdje, to je samo dragi Bog znao…
Jay
Sjedio sam u dnevnom boravku čekajući da se Simon vrati kući. Osmijeh mi je stalno bio na licu je nisam mogao vjerovati da je Ripley ustvari pristala biti sa mnom. Jučerašnji dan će mi sigurno biti nezaboravan jer se dogodilo ono što sam želio – pronaći ljubav svog života. I uspio sam. Nisam znao koliko će to dugo potrajati, ali me nije ni bilo briga. Ja sam ju volio, a i ona je mene. Možda ne u potpunosti, ali je. Trenutno, mojoj sreći nije bilo kraja. No, postojao je jedan problem u svemu tome. Nisam znao kako joj reći da sam drogeraš već neko vrijeme. Znao sam da neće to moći prihvatiti te da će biti problema s tim. No, nije lako prestati sa drogama. Barem ne onako kako je sa pušenjem. Ovo je puno teže, sav se trud mora uložiti u to i što je sigurno, mora se imati volje za to. Ništa se ne radi preko volje jer bi bila čista glupost ako bi čovjek skoro svaku radnju koju napravi izveo preko volje. Ja sam već probao se maknuti sa droge, ali mi nije uspijevalo. Nekoliko mjeseci bih mogao bez nje, ali bih ju onda opet jednog dana uzeo i ne bih ju prestao koristiti. Odmahnuo sam glavom te pošao prema sobi. Dugo nisam imao gitaru u ruci, a Simon je izgleda prespavao kod svog brata, Lionela. Taj mi tip nikada nije bio nešto pretežito drag, ali opet je bio brat mog najboljeg prijatelja. Morao sam ga trpjeti kako god sam htio jer je od njega, ili Lucasa, išla sva roba. No, i bio je glavni u cijeloj grupi. Svi su ga morali poštivati jer je izgledao kao gromada i mogli smo imati problema ako nismo njega slušali. Prevrnuo sam očima te uzeo gitaru u ruke. Morao sam namjestiti žice jer su sigurno olabavile od stajanja, a gitara je, uz surfanje, bila moj život. Ne znam što bi bio moj život bez gitare u ovo vrijeme. Prešao sam prstima preko žica te proizveo zvuk koji bih uvijek napravio kada bih počeo svirati. Uzdahnuo sam te zaklopio oči. Uz zvuk gitare sam počeo pjevati dio pjesme koja mi je prva pala napamet.
I'm searching hard to find
To fix the puzzle that I see inside.
Painting all my dreams
The color of your smile.
When I find you,
It will be all right.
I need to try to get to where you are
Could it be you're not that far?
Tu sam stao i nasmijao se. Taj me dio podsjetio na Ripley i zanimalo me što ona sad radi. Makar nisam namjeravao otići do nje prije nego Simon dođe doma, nitko mi nije zabranio da razmišljam o njoj. Nije mi izlazila iz glave otkad sam je upoznao, a sada kada smo prohodali, na neki način, mi pogotovo neće izaći iz glave. Odjednom sam začuo škripanje guma vani, na što sam se trgnuo. Inače se prometne nesreće ili nešto slično ovome nisu događale u ovom malom gradu, a i ako je… bilo je jako rijetko. Otvorio sam prozor da vidim što je bilo, a onda sam ugledao Simonov auto na parkiralištu. Začudilo me što je tako naglo zakočio jer je, barem što se auta ticalo, bio normalan. Nikada nije napravio nikakav prekršaj ili bilo što slično tome. Izašao je sav zbunjen iz auta i otrčao u zgradu. Skupio sam obrve te zatvorio prozor. Morat ću ga pitati što je ovo bilo, pomislio sam u sebi. Otrčao sam u dnevni boravak, a Simon se taman pojavio na vratima zbunjen, uzrujan i začuđen u isto vrijeme.
-Što je tebi, pobogu?- upitao sam ga stavljajući ruke u džepove traperica. Simon me samo pogledao, a u očima mu se vidjelo da nešto nije u redu. Vratio je pogled na pod i promumljao nešto sebi u bradu. Makar sam znao da mi neće reći, barem sam pokušao nešto izvući iz njega. Simon je odjednom samo sjeo na pod i uhvatio se za glavu. Podigao sam obrve jer ga već duže vrijeme nisam vidio ovako uzrujanog. –Što je bilo?- ponovio sam gledajući ga. Ponovo je podigao pogled i odmahnuo glavom. Duboko je uzdahnuo i prekrižio ruke u krilu.
-Dogodilo se nešto što se uopće nije trebalo dogoditi. Jebena droga!- izderao se tako da ga je cijela zgrada mogla čuti. Ovo mi skoro ništa nije govorilo. Shvatio sam jedino da je droga bila kriva za nešto i da se to nešto nije trebalo dogoditi. Mrzio sam kada je govorio u detaljima. Ali, takav je Simon i tu se ništa nije moglo promijeniti.
-A sada mi pojasni.- rekao sam nasmiješeno, na što je on samo odmahnuo glavom te se ustao. Stvarno ga je dotuklo to, što god da se dogodilo jer ovo nije bio Simon kakvog sam ja poznavao. Već ću ja to nekako izvući iz njega.
-Nije bitno, dobro?!- opet je viknuo, ali malo blažim tonom. Ovo me sada začudilo. Nikada se nije izderao na mene. Uzdahnuo sam te ga pogledao. I on je mene, ali je odmahnuo glavom te otrčao u sobu. –Ne miješaj se u ono što te se ne tiče, dobro?- rekao je arogantno, gledajući ispred sebe. U tom sam trenutku doživio šok.
-Simone, koji ti je? K vragu!- rekao sam kada je otišao u svoju sobu bez ikakve riječi. Lupio sam šakom o vrata. Ruka mi se malo zacrvenila, ali proći će, kao i uvijek. Sada me samo zanimalo kako ću izvući ono iz Simona. Biti će teško, ali moram znati što mu je bilo da je tako uzrujan. Ipak, on mi je najbolji prijatelj.
Nego, zna li netko neku dobru knjigu za pročitati? Ako znate, samo recite nazive na hrvatskom, ne da mi se prevoditi.
I sretan Božić s malim zakašnjenjem!
