petak, 05.02.2010.
Rylan
Dani su prolazili, moje stanje se pogoršavalo. Nisam mogao spavati, patio sam od nesanice. Isti san bi mi se ponavljao. Svaki put isto. Oni isti tipovi napadaju Ripley. Nisam mogao dopustiti da mi bude nešto tako sestri. Bila je nedužna u svemu ovome. Nije mogla biti okrivljena ni za što. Ona ni ne zna da sam ovdje. Ne zna ništa.Presudio bih samo sebi ako joj nešto naprave. Iako sam znao da je više-manje sigurna uz Jaya, bio sam zabrinut. Ipak, bila je to moja 5 godina mlađa sestra i morao sam se brinuti. Da nisam, bio bih neodgovoran, a nisam želio biti poput svog oca i majke. Oni su bili ti koji su se odrekli mene i Ripley, oni. To nikad neću zaboraviti.
Rylan je sjedio na klupici iza kuće i gledao u zvjezdano nebo. Nešto ga je privlačilo kod njega. Svaka zvijezda je imala neko svoje značenje i životnu priču. Svaki atom, svaka čestica. Sve je to imalo nekakvu priču. Makar to Rylan nije mogao saznati, zanimalo ga je. Ipak, kada ideš završiti za profesora kemije i kada znaš da ćeš nekoga podučavati tomu, zanimalo te je. Pa tako i Rylana. Držao je cigaretu bijelog Waltera u ruci koju bi svako malo otresao prstima zbog pepela. Znao je da će njegova majka šiziti zbog pepela u dvorištu, ali Rylanu je bilo sasvim svejedno. Nije mogao gledati majku i oca, a kamoli da sluša još njihovo pripovijedanje u kući zbog pušenja. Uzdahnuo je na samu pomisao na to. Roditelji su mu se gadili već neko vrijeme. Baš zbog njihovog ponašanja, a pogotovo zbog odnosa prema njemu i Ripley. Nije shvaćao kako se roditelji mogu ponašati tako okrutno prema djeci koja im nisu ništa skrivile. Da je njihov otac digao ruku na Ripley, bio je spreman lupiti vlastitog oca. Shvaćao je da su njega nekad ubijali batinama, ali trpio je. Bio je i sam svjestan da se morao promijeniti. Za njegovo dobro. I je, u zadnjih godinu dana se promijenio i razlika je bila ogromna. Rylan je odmahnuo glavom. Nije htio o tome razmišljati. Previše se opterećivao stvarima koje ga nisu trebale zanimati.
U tom trenutku je začuo glasan udarac vrata. Znao je da dolazi ili Carlos ili Betty. Bacio je cigaretu u travu i ugasio je petom desne noge. Ustao se sa klupice te se okrenuo prema kući stavljajući ruke u džepove traperica. Ispred njega je bila tama i ono malo zelenila drveća te njegovi roditelji sa ljutitim izrazom lica. Znao je što ga čeka. Još jedno pripovijedanje o njegovom pušenju. Sve je već znao.
-Sine, ovo je prekršilo svaku mjeru.- rekao je Carlos gledajući u sina očima koje su svjetlucale pod mrklim mrakom. Bio je to ljutit pogled i Rylan je to savršeno znao. Nikada nije mogao shvatiti njegove roditelje, barem što se pušenja ticalo. Nisu bili neka ugledna obitelj, barem za njega. Iako mu je otac bio vrhovni sudac, a majka poznata liječnica, Rylan je svoju obitelj (što bi značilo samo njega i sestru) smatrao kao sasvim normalnu. Ali oni to nisu bili. Ripley se nije htjela miješati ni u što pa je samo ležala u svojoj sobi i većinu slobodnog vremena učila. Rylan se samo osmjehnuo, zbog čega ga je otac pogledao u čudu. Od Rylana se sve moglo očekivati. Ama baš sve.
-Znaš, Carlos... ide mi na živce vaše pripovijedanje o svim mojim osobinama. Dosadili ste i Bogu i Vragu što se toga tiče. Daj jednom pređite na stvar i recite mi što ustvari hoćete!- povisio je ton na zadnjoj riječi. Nikada to nije učinio, barem ne pred roditeljima. Ali za sve postoji prvi put pa tako i za izderavanje na roditelje. Ako su se oni, po Rylanu, mogli nazvati roditeljima i to još odgovornim.
Betty je sa ogromnom nevjericom pogledala u sina još uvijek začuđena njegovom reakcijom. Nikada, ali nikada, nije bio takav. Ni sama nije znala što mu je bilo.
-Ako baš želiš iskreno... odričemo te se, Rylane. Tvoje pušenje i ponašanje nas dovodi do ludila. Sestra ti je luda. Samo uči i spava. Ništa drugo, ali ništa drugo. Mi vas ne možemo gledati takve. S oproštenjem, gadite nam se takvi.- rekla je Betty bez imalo srama što to govori, a Rylanova reakcija na to je bila samo jedan osmijeh. Iako je u sebi mislio da nisu ni to zaslužili, osmjehnuo im se. Čisto reda radi. Izvadio je ruke iz džepa i pogledao prvo u Carlosa pa u Betty. Ponovo se nasmijao, ali ovaj puta da ga čuju. Tada su ga ponovo gledali u velikom iznenađenju jer je danas Rylan bio posebno čudan i oni su to primjećivali.
-A mogu sada ja iskreno? Briga me! Znao sam da ćete to jednog dana reći i već imam stan i vodim Ripley sa sobom. Neće biti s vama ni pod koju cijenu!- ponovo se izderao na njih, a onda otišao u kuću sve objasniti Rip koja ih je gledala sa prozora svoje mračne sobe.
Iako me te riječi bole i dan danas, morao sam tako učiniti. Za Ripleyino i svoje dobro. Zbog ničeg drugog. I morao sam priznati da nam je ovako bolje, nego da smo ostali kod svojih u kući. Makar je Ripley bila u kontaktu s njima, saznao sam samo da nam je otac teško bolestan i bilo mi ga je žao, ali nisam htio ništa imati s njima. Morali su razumjeti da sam ja već punoljetan i da mi nisu mogli naređivati što ću prestati, napraviti ili bilo što. Trebali su to shvatiti već jednom.
Tada sam začuo korake koji su se približavali vratima. Bilo mi je čudno što netko dolazi jer su mi hranu donijeli prije nekog vremena, ali kako su tu držali šprice i sve što im treba za njihovo fiksanje, čuđenje me prošlo. Vrata su se otključala i Lionel, a za njim i Simon. Simon je još uvijek izgledao rastrgano otkad je shvatio neke stvari. Ili si je maloprije dao šut pa je izgledao smrknuto? Kada bolje razmislim, nije bilo ni bitno. Samo me zanimalo što su oni sada htjeli.
-Došli smo se samo s tobom dogovoriti za otkupninu. Ništa drugo.- Lionel je progovorio, a Simon za njim zatvorio vrata i okrenuo se prema zidu. Bio mi je čudan u zadnje vrijeme. Nije progovorio ni riječi kada bi ga vidjeli. Pogledao sam u Lionela i duboko uzdahnuo. Biti će prepirki i prepirki ovdje, znao sam to već na početku.
Jay
U velikom čuđenju sam gledao u Gillian kao da govori nebuloze. Nije mi bilo jasno kako ona može znati nešto o Rylanu, a da Ripley to nije saznala prije nje. No, njen se brat ipak neko vrijeme družio s našom ekipom pa se ne bih ni čudio da joj je Mike nešto saznao i rekao svojoj sestri. Prije godinu dana, možda i više, Mike je bio jedan naš član. Družio se s nama, često si davao šuteve ili gutao tablete, bio je kao i svaki narkoman. Čak je neko vrijeme i dilao drogu, ali nakon jednog sukoba sa policijom i višenoćnim zatvorom je prestao. I nije nas cinkao, valjda jer nije htio imati još sukoba sa Zmijom. Nikada ga nije bio ljubitelj, kao ni mi ostali. Simon pogotovo, ali on mu je bio brat pa je morao. Nakon nekog vremena, Mike se prestao drogirati. Upoznao je Sarah, njegovu već sada ženu, i otišao u komune na liječenje. Vjerovao je da se može uspjeti i imao je pravo. Sarah mu je pomogla u tomu svemu, kao i liječnici koji su ga micali od droge tih nekoliko mjeseci. Nakon što je izašao, bio je potpuno čist. Nikada više nije uzeo ni probao drogu. Čak se odvikao cigareta i prestao piti alkohol. Čvrsto je odlučio da više nikad ne želi čuti za bilo što od to troje jer kako kaže; droga mu je uništila život i kaje se zbog toga. Naravno, ostao je u dobrim odnosima sa nekim dečkima. Valjda je zato saznao nešto od njih, a da ja nisam. Makar sam sumnjao da Lucas i oni imaju bilo kakve veze sa Rylanovom otmicom, grizlo me to što nisam ništa znao.
-Gill, molim te reci mi sve što znaš o mom bratu. Molim te!- rekla Ripley jecajući dok su joj suze navirale na oči. Sjeo sam do nje i čvrsto je zagrlio. Mrzio sam je gledati takvu. Ponekad bih želio da mogu vratiti vrijeme i da nisam upoznao Ripley i da se njoj ne događa ovo. Zaboljelo bi me srce na samu pomisao da ona pati. Previše sam je zavolio u ova tri mjeseca. Nije puno, ali za mene je kao vječnost.
Gill je uzdahnula. Pogledao sam u nju jer sam znao da će nešto sada reći. Morala je. Ripley je to zahtijevala. Ipak, radi se o životu i smrti njezina brata koji je sada samo Bog zna gdje. Rip je rukavom trenerke obrisala suze sa lica i pogledala u Gill. Morala je saznati nešto o Rylanu, bilo što. Mislio sam da će ovako poludjeti jednog dana. Bila je tri mjeseca bez ikakve informacije o bratu, a policiju nije htjela zvati jer je znala da oni neće ništa poduzeti. Morala je sve sama, a nije znala ni gdje bi sa sobom.
-Gle, Rip. Nemam ti puno toga za reći. Znam samo neke detalje vezane uz otmicu, ali ne znam previše toga.- rekla je Gillian grizući si usnicu. Vidio sam koliko je ona nervozna, što je i mene bacilo u nervozu. Gdje su sada cigarete kad ih trebaš. –Da pređem na stvar, saznala sam da je Rylan još uvijek živ i da se nalazi negdje u gradu. U nekom podrumu, koliko sam ja shvatila Mikea. Jedino što ne znam gdje i tko ga je oteo. Ako bilo što saznam, javit ću ti, obećajem.- Gill je uzdahnula gledajući u Rip. Njoj je pao kamen sa srca kada je čula da je njen brat dobro i da je živ. Je li zdrav ili ne, to nije znala, ali je živ. To joj je jedino bilo bitno, ostalo nije. Ripley je otišla do Gillian i zagrlila ju. Osmjehnuo sam se vidjevši da je Ripley napokon dobro i da se smirila zbog ove vijesti. No, mene je brinuo Simon. Nije se mijenjao od onog dana kad sam ga sreo u stanu. Znao sam da nešto zna u vezi Rylana, ali mi nije htio reći. Morat ću to izvući iz njega kako god znam i umijem jer moram pomoći Rip. Jednostavno moram.
Ubrzo nakon što je Gillian došla, morala je i ići jer je žurila nekud, ali nisam točno shvatio kuda. Ripley je sjedila do mene, naslonjena meni na rame. Gledala je u jednu točku na podu, najvjerojatnije razmišljajući o nečemu. Nisam mogao pretpostaviti o čemu razmišlja jer je ona stvarno bila komplicirana. Barem što se toga tiče. Prešao sam joj dlanom preko struka, na što se ona trgnula. Nasmijao sam joj se te joj se zagledao u njene crne oči. Bile su tužne, još uvijek. Vidjelo se to u dubini one zjenice koja se jedva vidjela. Žudile su za srećom, ali ni same je nisu mogle naći. Smiješak mi je nestao s lica nakon tog prizora. Tada se Ripley nasmijala. Valjda joj je bilo čudno vidjeti me ozbiljnog pa sam navukao lažni cerek na usne i obgrlio je rukom. Opet je zavladala tišina. Ali ona ugodna tišina. Nije govorila ništa. Nije bilo nikakve napetosti u njoj. Mogao si samo pustiti misli da lutaju kamo god žele, a da ih nitko ne smeta. Volio sam taj ugođaj. Nekako je bio... miran? Da, miran. To je bila prava riječ za to.
-Znaš... otkad mi je Gillian ovo rekla, nekako sam mirnija. Nisam više napeta koliko sam bila prije mjesec dana i duže.- progovorila je Ripley gledajući još uvijek u onu točku na podu od maloprije. Nasmijao sam se. Bilo mi je drago što je ispalo kako je da je. Ali, obećao sâm sam sebi da ću nešto probati saznati pa makar morao ubiti Simona zbog njegove šutnje.
-Vidim, srećo, vidim.- rekao sam joj, stavljajući glavu na njezinu. Pomislio sam kako će biti kasnije. Kako će biti kada se Rylan pojavi, kakva će Ripley biti tada. To je daleko, Jay, pomislio sam u sebi te pogledao kroz prozor.
