nedjelja, 14.02.2010.
Ripley
Ležeći na Jayovom krevetu, gledala sam u mali pješčani sat koji je stajao na jednoj visećoj polici gdje su se nalazile knjige. Trebalo mu je još malo da pijesak iscuri, ali trajalo je kao vječnost. Isto tako je trajao Rylanov povratak. Svaki dan me boljelo sve više to što ga nema, to što je otet. Ipak, sestra sam mu. Morala sam se brinuti. Nije da se svaki dan događaju nestanci u ovom gradu. Svaki puta kada sam pomislila na njega, osjećala bih se još gore. Mrzila sam ova 3 i pol mjeseca bez njega. Kod mene policija nije dolazila u obzir jer kakvi su današnji policajci bili, bolje je bilo da pokušam to sama riješiti. A tu je bio i Jay. Svaki puta kada mi je bilo teško, on je bio tu da me usreći. No, jedna stvar me mučila kod tog svega. Kao da mi je nešto skrivao. Nešto bitno. Nisam ga se usudila pitati bilo što jer nisam ni bila sigurna u svoju tvrdnju. Ali opet, naša se veze svodila na iskrenost i poštenje.
Napokon je i zadnje zrnce pijeska uletjelo u drugi kraj sata pa se on automatski okrenuo i počeo sve iznova. Bilo mi je pomalo smiješno gledati ta sva čuda tehnologije jer je, po meni, bilo glupo. Naravno, da nema tehnologije, danas ljubi ne bi imali za što raditi. Sve je manje radnih mjesta gdje nema kojekakvih strojeva, računala i svega toga. Možda zbog toga ja nisam htjela imati nikakve veze s time i odlučila ovu godinu ne ići na fakultet. Služila bih se računalom kako god da bilo, iako bih studirala psihologiju.
Tada je zazvoni telefon koji je bio na malom stoliću pored ormara. Izgleda da si je Jay uveo nešto novo u sobu osim tog stolića. Dignula sam se sa kreveta te otišla do telefona i dignula slušalicu.
-Halo?- upitala sam, a sa druge strane linije čuo se običan šum vjetra. –Halo?- ponovila sam za svaki slučaj.
-Ripley, jesi to ti?- upitao me Simon, nakon čega sam mogla odahnuti. Već sam pomislila da se netko htio našaliti ili bilo što.
-Da, ja sam. No, Jaya ti nema ovdje. Otišao je negdje prije pola sata i još ga nema.- rekla sam gledajući na sat. Već sam se i za njega počela brinuti. Inače bi mi rekao kamo ide, ali nije i ovaj put. Što ako se i njemu nešto dogodi?
-Aha, dobro. Onda ništa. Vidimo se, Rip.- rekao je Simon u namjeri da prekine, ali ja sam željela razgovarati s njim. Uživo.
-Simon, čekaj.- zagrizla sam se za usnicu i pomalo nesigurno to izgovorila. Tišina je trajala nekoliko sekundi jer sam pokušala skupiti hrabrosti da ga pitam da razgovaramo, odnosno da on dođe u stan. –Možeš li, molim te, doći ovamo. Željela bih razgovarati s tobom.- rekla sam napokon nakon čega sam začula Simonov tiho 'oh' sa druge strane, ali dovoljno glasno da ga čujem. Čula sam neko mumljanje sa strane što bi značilo da je još neka osoba bila s njim, ali nisam htjela zabadati nos u tuđa posla. Simon je pričao s tom osobom neko vrijeme, a onda opet krenuo pričati meni.
-Evo me za 10 minuta. Nemoj nikud otići, dobro?- nasmijala sam se u znak potvrde, što je on prokužio pa poklopio slušalicu. Sada sam samo morala smisliti kako ću započeti razgovor, kako ću ga pitati za sve ovo u vezi Rylana i njegova ponašanja. To ponašanje me sve više čudilo, ali znala sam Simona dovoljno dobro da mi kaže što je s njim. Nešto kao najbolji prijatelji. On mi je bio neka zamjena Nicka, a meni je to godilo. Pričali smo od Rylanova nestanka, ali nikad o temi njegova ponašanja ili bilo kakvog saznanja o Rylanovoj otmici. Više kako obični prijatelji razgovaraju. Saznala sam i razlog njegova ne pričanja s Jayom. Mogla sam pretpostaviti da njih dvojica nisu pričala samo zbog jednog razloga – Rylana. Jednom su se čak i posvađali radi toga jer je Jay mislio da će ga, u neku ruku, ostaviti na cjedilu radi njega. Iako mu je Simon objasnio da su on i Rylan obični prijatelji i da će mu on uvijek biti prvi, Jay je bio ljubomoran. Ako se to moglo nazvati ljubomorom.
Izašla sam iz Jayove sobe te pritom zatvorila vrata i otišla si uzeti aspirin zbog glavobolje. Trpjela sam je otkako sam došla ovamo, valjda zbog onog sna od neki dan. Sve više mi se počeo urezivati u pamćenje te sam počela dobivati i neke vizije uz to, ali nisam vjerovala da će se to stvarno dogoditi. Ubrzo sam začula škripu vrata, ali i korake uz to. Bio je to ili Simon ili Jay. Samo, nisam se nadala da će tako brzo doći. Okrenula sam se i vidjela Simona naslonjenog na štok vrata. Nasmijala sam se i otišla do njega. Raširio je ruke i kada sam došla, čvrsto me zagrlio. Uzvratila sam mu zagrljaj što sam jače mogla.
-Falila si mi, mala.- rekao je kada me pustio. U očima sam mu vidjela neku tugu, ali ne onu tugu jer me nije vidio dugo. Vidjela sam onu vrstu tuge koja je upućivala na to da nešto nije dobro. Nisam ga željela gledati ovakvog. Znala sam da se pretvarao, makar on to nije htio priznati. Boljelo me kada bi netko koga volim bio tužan, u dubokoj depresiji ili bilo što, a da je vezano uz tugu. Nasmijala sam mu se, a on je meni uzvratio jednim lažnim osmjehom. Otišla sam do hladnjaka i izvadila pivo za Simona. Ponekad sam se pitala što oni vide u tom pivu jer se meni u neku ruku gadilo, ali sam ga popila kada sam trebala. Dobacila sam mu ga do druge strane sobe, a on se nacerio kada ga je uhvatio. Otišla sam do njega i pogledala van. Kiša je počela padati što je objašnjavalo Simonovu mokru kosu. Kada obavim sve što imam, mogla bih otići van. Ipak, kiša je za mene bila nešto očaravajuće. Makar bih nakon boravka na njoj završila dan, dva prehlađena u krevetu. –O čemu želiš razgovarati?- upitao me je nakon jednog otpijenog gutljaja. Duboko sam uzdahnula i sjela na fotelju i pogledala u Simona. Ovo će biti teško. Zanimalo me previše toga, ali nisam znala u kojem toku da počnem i kako da promijenim temu razgovara. Naslonila sam se naslon fotelje i pogledala ispred sebe. Bit ću iskrena i izravna pa kud pukne da pukne.
-O tebi.- slegnula sam ramenima i pogledala u Simona. Odložio je bocu na stolić i laktove stavio na noge te se naslonio na njih. U kutu njegovih usana sam mogla opaziti malen osmijeh. Znao je, znao je što želim. Kao da mu je srce ili um reklo. Bilo je nepojmljivo koliko je on bio pametan, a nije ju koristio. Je, ali u krvi svrhe. Znala sam da se drogira, jesam. Mislila sam da se i Jay, ali rekao bi mi. Ili sam samo ja tako mislila? Drogu ne podržavam. I znam koliko se teško skinuti s nje. Zato ne bih mogla biti blizu nekog tko se drogira. Niti s njim. Ali Simon je bio druga stvar. Ipak, bio mi je najbolji prijatelj. Pritom se još skidao sa droge, rekao mi je to. Nije ju probao mjesec i pol dana. I bila sam ponosna na njega zbog toga. Znala sam da će on uspjeti u tome. Bila sam sigurna. A i našao je curu. Moglo bi se reći da se maknuo iz svijeta ženskaroša. No još mi nije rekao tko je ona, makar me zanimalo. –Znaš, ovo tvoje ponašanje i sve to skupa.- rekla sam nakon nekog vremena tišine s obije strane i zagrizla si usnicu. Simon se opet kratko osmjehnuo, ali usne ponovo vratio u ravnu crtu. To me ponekad živciralo. Postao je tajanstven u zadnje vrijeme. Nisam ga mogla pročitati, ne kao prije i to me živciralo. Željela sam znati što ga muči jer me ovo ubijalo.
-Dobro. Što te zanima?- rekao je tada gledajući u mene. Ne znam kakav je bio prije, ali voljela sam kada je bio ovakav prema meni. Mogla sam sve znati o njemu bez Jayova saznanja. Makar je Jay rekao da će razgovarati s njim o tom ponašanju, izgleda da sam ga pretekla. Nasmijala sam mu se, gledajući u narukvicu na ruci. On mi ju je napravio. U znak prijateljstva ili tako nešto. Bila je slična Nickovoj. I on mi je napravio jednu prije nego što je otišao u Španjolsku. Ponekad bih se pitala zašto su to radili svaki put kada bih s nekim bila jako dobra, ali mi nije smetalo. Ipak su mi bili poput braće. Zato su obojica dobili sličnu, ali od mene.
-Prvo, zašto si ovakav? Previše se čudno ponašaš za nekog tko je bio onakav kada smo se tek upoznali.- s time sam sama zaključila da ću ga pitati sve što mi padne napamet. Morala sam znati, jednostavno sam morala. Nisam htjela da nešto skriva od mene, a upravo je to radio. Ili je bilo previše osobno da bi mi rekao? Ne bih znala, ali opet me zanimalo. Simon je uzdahnuo. Vidjela sam da mu je bilo teško priznati sve ovo, da mu je teško ispovjediti sve u jednom razgovoru. Dobro, ne baš sve ali…
Ustao se i odšetao do prozora te pomaknuo zastor. Zagledao se u nešto vani, a ja sam pozorno pratila svaki njegov pokret. Stavio je ruke u džepove traperica i okrenuo se prema meni.
-Rip, možda ću biti previše izravan i možda ćeš se rasplakat na nekom dijelu, ali ne mogu ovo više držati u sebi i oprosti mi. Samo mi jedno obećaj. Nemoj me zamrziti nakon ovog, dobro?- upitao me gledajući me ravno u oči. Klimnula sam mu u znak potvrde. Kratko mi se osmjehnuo u znak zahvale i duboko uzdahnuo. Sada mi samo ostaje da slušam. –Znači ovako… Prije tri mjeseca, tamo pred Rylanovom otmicom, upoznao sam Gillian. Da, ona je ta izabranica i promijenila me je. Na bolje, to i sama vidiš. Ali onda, kada je Rylan nestao, počeo sam biti ovakav kakav sam sad. Sljedećeg dana kada sam otišao kod brata i ostalih…- tada sam ga prostrijeljala pogledom, a on je raširio je ruke i slegnuo ramenima. Sjeo je na pod, a ja sam se premjestila na kauč da ga mogu gledati u njega. Savio je koljena prema sebi i laktove naslonio na njih te si rukom prošao kroz kosu. –Oni su mi ipak prijatelji, Rip. Uglavnom, kada sam došao tamo, poslali su me da odem im po stvari za heroin i te fore. Kada sam otključao vrata pa… doživio sam blagi šok. Netko je ležao na starom krevetu. Isprve nisam vidio tko je točno, ali kada sam čuo njegov glas… sve mi se izoštrilo. Bio je to on, Rip. To je bio Rylan.- gledao me svo to vrijeme u oči. Jedna suza mu je kliznula niz lice, dok su se meni suze nakupljale u očima. Znao je to svo vrijeme. Znao je, a nije mi htio reći. A i valjda je bilo bolje tako. Onda mi je bilo još teže nego kad mi je Gill javila da mi je brat dobro. Maknula sam suze iz očiju i odlučila se da ću biti čvrsta bez obzira na to što mi je rekao. I nježna prema njemu, vidjela sam kako mu je dok je ovo pričao. Zagrizla sam si usnicu i pogledala u stol i klimnula glavom. Neke stvari su mi već počele biti jasnije. Ali željela sam čuti cijelu priču, svaki njen detalj do kraja.
-Zašto mi nisi rekao, Simone? Makar mislim da je bolje što nisi, ali opet… Rylan mi je brat.- upitala sam kada sam si pregrizla usnicu, a iz nje je počela teći krv. Rylan je samo slegnuo ramenima. Još nekoliko suza mu je palo niz lice. Ovo je možda i prvi puta bilo da vidim dečka kako plače. I nije mi bilo smiješno. Meni je bilo teško onoliko koliko je i njemu. I nikako mi nije bilo jasno zašto su svi muškarci, a i neke cure, mislili da kada dečko plače da je plačljivac kojeg sve pogađa. Promumljao je nešto sebi u bradu, ali nisam ga htjela pitati što. Baš zbog toga sam se osmjehnula. Bilo mi je drago gledati ga ovako, ali s druge strane me i boljelo. Znala sam koliko pati.
-Nisam mogao, Rip. Bilo bi ti gore nego meni sada. Nego da se vratim na temu. Lionel mi je zaprijeti da ako ga probam osloboditi da neću proći dobro. I ja sam, kao neki pas, poslušao svog brata i nisam ništa probao. Čak nisam ni mogao komunicirati s njim. I tako mi je jednog dana sinula ideja. Samo mi treba tvoja i Jayova pomoć oko toga.- rekao je i tada se dignuo sa poda i rukavom obrisao mokre dijelove lica. Pogledala sam ga pomalo začuđenim pogledom zbog zadnje rečenice. Zašto bi mu trebala moja pomoć? Ja sam samo cura i ja mu stvarno ne mogu oko toga pomoći. Vidjevši moju facu, Simon je prasnuo u smijeh. I ja sam se nasmijala, ali samo zbog toga što se i on smijao. Još uvijek mi je sve ovo bilo suviše čudno. Odmahnula sam glavom pa se Rylan prekinuo smijati i upitno me pogledao. Mahnula sam rukom i rekla da nastavi. –Ti misliš od kakve ćeš pomoći biti? Pa ukratko, ti bi samo morala gledati ide li tko dok bi Jay i ja izvukli Rylana iz podruma.- rekao je sliježući ramenima. Nasmijala sam se u sebi. Nisam ni mislila da ću raditi nešto teže. No, bilo mi je drago što mi je Simon rekao sve ono. Barem mu nisam morala postavljati suvišna pitanja. Rekao je sve u par rečenica. Otišla sam do njega i zagrlila ga. Ni sam nije znao koliko ga volim. Bio mi je poput brata, poput Rylana. Mog zaštitnika. Ustvari, nije bilo riječi kojom bi ga opisala u tom trenutku. Uzvratio mi je zagrljaj, a onda je netko uletio u stan. Brzo sam se odmaknula od njega i pogledala prema vratima.
-Simone, gdje je? Gdje je droga?!- upitao je Jay ni ne shvaćajući da sam ja ovdje. Stavila sam dlan preko usta da ne bih vrisnula. Šokirano sam pogledala u Jaya. Nisam mogla vjerovati da je on jedan od… narkomana. Jay je u tom trenutku pogledao od mene. Zjenice su mu bile raširene toliko da su se njegove plave oči jedva vidjele. Previše su sjale. Žudile su za nečim. Žudile su za drogom. Kao da ju danima, možda čak i tjednima uzimao. Krenuo je prema meni, ali sam ja odmahnula glavom.
-Ne približavaj mi se!- viknula sam, ali ne toliko da me se čuje do kata iznad ili ispod. Jay je stao ukopan na mjestu. Kao da mu je bilo čudno to što sam izderala na njega. Mada je istina da je to bio tek prvi put u ovih nekoliko mjeseci, nisam mogla vjerovati da mi je svo ovo vrijeme tajio da je jedan od narkomana u gradu. Na pravog si naišla, Ripley, rekla je jedna strana mene. Samo sam odmahnula glavom i pogledala prema Simonu. Znao je što ću reći pa je samo klimnuo glavom. Uzela sam svoju jaknu i protrčala pored Jaya, dok su mi se suze nakupljale u očima. Čim sam izašla van, one su počele ići niz moje lice…
Simon
Jay je zbunjeno gledao za Ripley kao kakav majmun. Ponekad sam žalio što je tako sporo shvaćao stvar. Ali da nije bio takav, to ne bi bio onaj pravi Jay. No, kakav god on bio, morao sam mu zamjeriti ovo danas. Znao je da ne želim imati ništa sa drogom pa tako nisam želio ni znati gdje se nalazi. To je bio još jedan dokaz da me on ne sluša kada mu nešto pričam. Ponekad sam se pitao hoće li ikada prihvatiti činjenicu da sam se prestao drogirati. I zbog Ripley i zbog Gillian. U neku ruku, to je opet bila i moja želja i Jay je to trebao shvatiti.
A i ovo sa Ripley. Nije to mogao lupiti pred njom, to nikako. Sada je ugrozio njihov odnos bez ikakve sumnje. I žao mi je toga, bili su lijep par, jedino što je on sada zeznuo stvar.
-Što sam ja njoj sada napravio?- upitao je sav izbezumljen gledajući mirno u vrata. Uzdahnuo sam te okrenuo očima. Stvarno je bio glup. Žalio sam one dane kada sam ga zvao bratom. On i ja smo previše različiti za takvo što. Otišao sam do njega i lupio ga par puta po leđima bez ikakvog povoda. Još uvijek je gledao ispred sebe. U ona vrata koja je Ripley tehnički zalupila pred njegovim nosom. Uvijek je bio poseban, pogotovo kada je bio duže vrijeme bez droge. Kao i sada. Ali trebalo mu je to, na neki način. Znao je da ne smije samo tako planuti na vrata, ali ne, previše je glup da to shvati. Sada je samo on ispaštao zbog toga i nitko drugi mu nije bio kriv. Okrenuo se prema meni još začuđenijeg lica. Htio sam mu lupiti jedan šamar preko obraza, ali bio sam svjestan da bi mu glava, na neki način, sišla sa glave pa sam se suzdržao. Ponekad je stvarno bio previše glup. Uzdahnuo sam. Nema mi druge, nego da mu izravno kaže. Makar sam danas bio suviše izravan, morao sam.
-Jay, zar stvarno ne razumiješ? Cura se razočarala u tebe, i to mal' žešće. Misliš da možeš samo tako doći u kući i još viknuti 'gdje je droga'?! Ne ide to tako, buraz. I sada se samo zahvali Bogu bude li Ripley htjela uopće pričati s tobom nakon ovoga.- rekao sam okrećući očima. Jay je samo ostao ukopan na mjestu. Kao da mi nije vjerovao u ovo što sam rekao. No, znao sam da mu je Ripley spomenula da ne voli narkomane ili bilo koje ljude koji su vezani uz drogu. Štoviše, rekla mu je da ih mrzi. Ali on je opet zaboravio na to i sve je završilo ovako kako je. Ripley sada vjerojatno sjedi u svojoj sobi, na krevetu plačući kao nikad u život. Odmahnuo sam glavom. Morat ću je sutra nazvati da vidim kako je. Znao sam koliko će je ovo boljeti. Ipak, bivši dečko joj se drogira. Znao sam da ona neće htjeti imati ništa s njim nakon ove spoznaje, jednostavno sam znao. I Jay će se jednostavno morati pomiriti s tim. Opet, bilo mi je žao. Pogotovo Ripley. Ona mu je dala sve. Svoje srce, svoju dušu, svoj um i tijelo, samo što je on sada to sve bacio u vodu. U tom trenutku, Jay je samo protrčao pored mene. Mogao sam pretpostaviti da je otišao izbaciti sve iz sebe udarajući vraču u mojoj sobi ili si dati šut. Makar mi je ova druga misao bila razumljivija jer je ipak maloprije tražio drogu. Nikada ga neću shvatiti. Sada je samo morao prestati. Nije mu bilo druge. Također, sve ostalo bilo je na Ripley.
Ja sam samo morao skovati plan kako ću izvući Rylana iz onog podruma. Morao je izaći i to pod hitno. Nisam ga više mogao gledati kako sve više slabi tamo u podrumu. U gorem stanju ga nikad nisam vidio. I moj brat je bio za sve kriv. Da ovo nije bila njegova ideja, sve bi bilo u redu. U tom trenutku, sinula mi je jedna ideja. Sada sam samo morao nagovoriti Jaya i Ripley da budu u suradnji sa mnom.
