ponedjeljak, 08.03.2010.
Jay
Ležeći na krevetu svoje sobe, lio sam suze kao nikad u životu. Mislio sam da mi se cijeli svijet srušio. Sve je počelo kada je ona prošla kroz ona vrata, kada je rekla da joj se ne približavam, da je ostavim na miru. Nisam mogao vjerovati da mi se događa to, jednostavno nisam. Ubila me tim riječima, tim postupkom, tim odlaskom. Još se jedna suze spustila niz moje lice, a oči su bivale sve natečenije. Više nisam mogao gledati. One plave oči kao da su gubile boju u njima i pretvarale ju u crnilo. Simon je već satima kucao na vrata, nadajući se da će dobiti neki odgovor od mene. Nekad sam mu poželio reći da ode, ali šutnja me je savladala. Imao sam još jednu želju za drogom. Još veću želju nego prije, ali kada sam bolje promislio, droga je bila jedini krivac zašto sam ostao bez Ripley. Morao sam joj reći da sam bio jedan od narkomana u ovom gradu, ali sam čekao pravi trenutak, samo što on nikada nije došao. Srce mi se lomilo samo zbog toga. Zbog glupog trenutka koji je trebao doći prije nego je mene uhvatila ogromna želja za drogom. Tko zna kada ću ja ponovo biti dobar s Ripley. Hoću li uopće? Značila mi je više od života i ne bih mogao zamisliti život zbog nje. No, moji snovi nikad nisu bili ostvareni pa zašto bi se ovaj ostvario? Opsovao sam Boga u sebi te se digao sa kreveta. Približio sam se prozoru te pogledao van. Oluja se spremala, a kiša je već polako počela padati. Bilo je slično danu kada sam upoznao Ripley, samo što je onaj dan nakon kiše bio sunčan. Okrenuo sam se i jednim pogledom prešao cijelu sobu. Gdje god sam se pogledao, nešto bi me podsjećalo na nju. Onaj sat koji se automatski okretao čim bi zadnje zrnce pijeska iscurilo sa jedne strane. Svaki put kada bi došla u moju sobu, prvo bi pogledala u njega. Onda gitara, jer bi njoj svirao pjesme koje je ona obožavala. Jednom riječju – sve u ovoj sobi, ali osobito njena slika. Stajala je na mom ormariću odmah do slike moje mame, sestre i mene.
Odmahnuo sam glavom uz kratki uzdah. Znao sam da mi se nije vrijedilo boriti za Ripley, ali sam ipak odlučio pokušati nešto. Nešto kako bih ju vratio. Da, čak sam se bio spreman odreći droge zbog nje. Izašao sam iz sobe pa produžio do kuhinje. Otvorio sam jedan ormarić i izvukao bijelu papirnatu vrećicu. U njoj je bilo sve. Od šprice do limunske kiseline. Stavio sam čistu iglu u špricu te ju spustio nazad na šank. Tada sam uzeo jednu žličicu i sipao malo limunske kiseline na nju. Plamenom upaljača, koji sam uzeo iz vrećice, sam prolazio ispod žlice sve dok se ta kiselina nije otopila. Vratio sam upaljač i pogledao u otopinu. Osjećao sam kako mi se slobodna ruka trese i žudi za tom otopinom u krvnim žilama. Nisam ni ja mogao prikriti taj osjećaj žudnje. Žudnje za drogom, za posljednjom dozom droge u svom životu. Posegnuo sam za špricom i napunio je prozirno-žutom otopinom. Još uvijek mi se ruka tresla. Zaklopio sam oči i približio vrh igle veni. Zadnji put, Jay, zadnji put, pomislio sam i zabio iglu u venu te žile ispunio zadnjom dozom. Izvukao sam špricu iz ruke i pogodio koš za smeće njome. Upao je ravno u njega, nakon čega sam bacio i ostatak stvari koji su imale veze sa doziranjem. Osjetio sam kako mi se puls ubrzava, a krvne žile šire. Skliznuo sam niz šank te sjeo na hladne pločice, držeći ruku ispruženom. Oči su mi se počele sklapati od zadnjeg šuta. Imao sam osjećaj da ću u tom trenutku zaspati.
Norah
Ležeći na plaži i gledajući u nebo, razmišljala sam o Ripley i Jayu. Znala sam kakva im je bila sudbina i stvarno nisam mogla ništa napraviti u vezi toga. Ona jednostavno nije voljela narkomane i nije mogla biti s jednim takvim. Bila sam svjesna da ću morati pronaći jedan par kojem će sudbina dati ruku. Onaj par kojemu ona neće okrenuti leđa. Ova veza je bila puka slučajnost ili sam ja samo tako mislila? Ipak, mogla sam pretpostaviti što će biti i da nisam gledala u budućnost. Ponekad mi je žao što je svaki Endroid* vidio u budućnost pa je točno znao što će morati učiniti kasnije. Ako je par koji je njemu pripao uspio okončati vezu brakom ili bilo što slično, on je tada slobodan. Pošteđen je svake vrste rada za svoje pleme. Jednom riječju – slobodan je. Može živjeti kao svaki čovjek, okružen prijateljima i obitelji koja je stvarno mislila da je taj stvor njihovo dijete. No, s druge strane, ako taj par nije uspio biti ni na koncu svoje veze, on mora pronaći novi par po svom izboru. Dokle god ne pronađe nekoga tko je uspio napraviti nešto sa svojim ljubavnim životom, on živi u nekoj vrsti zarobljeništva.
Uzdahnula sam na samu pomisao da ću biti nečija čuvarica ljubavi cijeli život. Od svoje 10. godine živim ovakav život i morat ću sve do dana kada ću biti slobodna.
Dignula sam se pijeska i pogledala u današnji kraj dana. U prekrasnu granicu dana i noći. U taj zalazak sunca koji je davao posebnu boju moru koje je ovog dana bilo podosta mirno s obzirom na oluju. Ponekad mi se činilo da će se ono jednog dana povući u taj drugi kraj zajedno sa suncem i da ih više nikad neće biti. Odmahnula sam glavom i pošla prema svojoj kući. Čvrsto sam odlučila otići do svog oca i reći mu da odustajem od svega ovog. Biti ću prvi Endroid koji je odustao od svojeg zadatka, no nije me bilo briga. Znala sam da ću imati problema kada dobijem novi par. Uzdahnula sam i skočila u zrak. Iza mene su ostajala zrna pijeska koja su padala s mojih tenisica.
-Nora, ne možeš to učiniti! To je bio još jedan običan par kojemu zvijezde nisu bile naklonjene.- viknuo je moj otac nervozno hodajući po svojoj radnoj sobi. Mirno sam stajala naslonjena na zid, sa rukama u džepovima. Čim sam došla ovamo, tražila sam oca. Prvo je Matrix bio začuđen jer nikada nisam željela vidjeti oca, jedino ako nije bilo nešto hitno ili ako me on trebao, ali je na kraju rekao Theodoru da ga trebam. Uglavnom, on nije htio prihvatiti da jedan od važnijih Endroida na planetu želi odustati od svojeg zadatka. Nitko u postojanju ovog plemena i planeta nije učinio nešto slično, zbog toga što je postojao zakon o tome. Svaki stanovnik ovog planeta je morao biti ubijen ako se odrekao svega što su Endroidi morali raditi. Bila sam svjesna toga, ali iskreno nisam marila. Već mi je dosadilo da u svojih 20 godina postojanja brinem o sudbini drugih ljudi. Oni su to morali činiti sami, a ne da im mi pomažemo. No. moj otac to nije shvaćao. On je držao do toga da smo morali određivati tuđu sudbinu iz zvijezda, a meni zvijezde nisu govorile ama baš ništa. –Ne možeš se odreći svojeg mjesta, dušo. Ti si jedina koja će me moći naslijediti.- nastavio je, ali ga više nisam mogla slušati. Htjela sam da se to što prije privede kraju.
-Molim te, poštedi me gluposti. Kakve veze ja imam sa ovime kada zvijezde ne mogu pročitati? Nikad nisam mogla, tata!- viknula sam, na što me on pogledao u velikom čudu. Ipak, bila sam jedina koja nije mogla pročitati zvijezde. –Da, ne mogu pročitati zvijezde. Ne mogu odrediti ničiju sudbinu i želim da ju ljudi sami sebi određuju. Zato te molim; ubi me sada, bez oklijevanja.- rekla sam hladno i maknula se od zida. Theodor još uvijek nije mogao vjerovati što sam upravo rekla. Još je neko vrijeme je stajao ispred mene bez riječi. Nisam ni očekivala drugačiju reakciju od njega, jer mu je ipak njegova kćer jedinica rekla da je ubije. Osmjehnula sam se na tu pomisao. Znala sam da bi me brat ubio prije nego bih to rekla, ali on je već mrtav. Ubili su ga zemljani i to im nikad neću oprostiti, mada neću ni imati šansu da im oprostim. Otišla sam do police koja je bila držana pod ključem koji je posjedovao jedino vođa plemena – u ovom slučaju moj otac. Uzela sam jednu malenu žicu koju sam imala za svaki slučaj u džepu te ju gurnula u malu rupicu i pomaknula žicu par puta dok se polica nije otvorila. Moj otac je samo u ogromnom čuđenju gledao u mene. Ponovo sam se osmjehnula i uzela kutiju iz police. Stavila sam je na očev radni stol i otvorila je. Unutra se nalazio jedan zlatni nož koji je samo čekao da ga se jednog dana upotrijebi. Tom čekanju je danas došao kraj. Bio je ovo moj kraj i novi početak. Dan kada je srce određivalo umjesto uma. Uzela sam nož u jednu ruku i pružila je prema ocu. –Hoćeš li ti to učiniti ili da ja sama? I da... imenuj Matrixa nasljednikom umjesto mene.- rekla sam sam ga vrteći nož u ruci. Theodor je samo odmahnuo glavom. Vidjelo se po njemu da ne može ubiti vlastitu kćer. Slegnula sam ramenima na to i približila vrh noža prema svom srcu. Vidjela sam koliko je njemu teško, no ja sam ovako odlučila – tako će i biti. Vidjela sam da mu je jedna suze kliznula niz lice. Meni su se suze također počele nakupljati u očima, ali ih nisam htjela pokazivati. Uzdahnula sam te zaklopila oči. Što sam brže mogla sam zabola oštar vrh noža u svoje srce. Oteo mi se kratak i dubok uzdah. Nisam ni pomišljala da će biti ovako bolno. U tom trenutku sam pala na pod, a otac je dotrčao iza mene dok su mu suze išle niz lice. –Ovako je najbolje, tata. Zbogom.- promucala sam, nakon čega su mom ocu suze počele još više ići niz lice. Još jednom sam uzdahnula. Bio je to zadnji uzdah u mom životu. Tada mi je krv počela ići iz usta, a oči su mi se naglo zaklopile. Od tog trenutka više nisam postojala.
