nedjelja, 28.03.2010.
Ripley
Hodala sam gradom u želji da posjetim svoje roditelje. Makar im možda neće biti drago što me vide, morala sam. Sve ovo sa Rylanom i Jayom me dotuklo. Iako sam znala da će Simon ovih dana izbaviti mog brata iz onog podruma, još uvijek nisam, onako u potpunosti, mogla doći k sebi. Cijela ta spoznaja da je Jay jedan od narkomana i da se on drži onih propalica mi je parala srce. Imala sam neki osjećaj da će se dogoditi nešto loše s nama, da će netko od nas dvoje pogriješiti i napraviti ogromnu štetu u kojoj će jedino naša veza nastradati. I to se dogodilo, samo što ovo nije bilo loše. Možda je čak bilo i dobro s obzirom da sam bila s nekime koga inače mrzim. Činjenica da je Jay bio jedan od narkomana mi nikako nije izlazila iz glave. Cijela noć provedena u suzama i moje obećanje da neću plakati zbog njega nije bilo dovoljno. Kako god bih okrenula, to bi mi se vratilo u glavu. Duboko sam uzdahnula i zagledala se u daljinu. Da se bar vrijeme može vratiti, da se bar može. Možda ne bi bilo ovako. Sigurno ne bi. Moja veza sa Jayom nikada ne bi postojala i ovo se ne bi dogodilo. Sada se borim sama sa sobom, u nadi da ću ja pobijediti, a ne ona druga strana u meni. Ona strana u kojoj se nalazi tuga koja samo čeka da bukne kao požar. Nisam se mogla sada predati. Nisam smjela. Rylan mi to ne bi dopustio, kao ni Simon i Nick.
Osmjehnula sam se na samu pomisao na Nicka. Dugo se nisam čula s njim. Ne znam kako je, kako je njemu na faksu. Zanimalo me je li našao nekoga. Da, to me najviše zanimalo. Nick nije bio od onih dečki koji vrebaju svaku curu na koju naiđu. Za razliku od Deana, on je čekao da naiđe na onu pravu. Bili smo podosta slični. Zbog toga smo i bili najbolji. Bilo je rijetkih trenutaka kada bismo se on i ja posvađali oko nečega, ali bi to prošlo nakon nekog kraćeg vremena. Znala sam da ću ga jednom morati iznenaditi tako da odem u Španjolsku da ga posjetim. Biti će sretan tada. Ipak, nismo se vidjeli duže vrijeme.
Pogledala sam na svoju desnu stranu te vidjela staru kuću koja je pripadala mojim roditeljima. Nisu je mijenjali otkad smo Rylan i ja otišli odavde. Iako se nalazila na kraju grada, nije mi smetalo hodanje od centra. Sama sam odlučila da ću posjetiti roditelje. Možda neće biti presretni što me vide, ali koga briga. Još uvijek sam im kćer. Stala sam pred vrata i pogledala u zvono. Iznad njega se nalazila mala zlatna pločica na kojoj je crnim slovima pisalo Rose. Ponekad sam se naježila kada bih se sjetila svog prezimena jer ga nisam pretjerano voljela. To prezime je imalo značenje ruže, a ja to cviječe nikada nisam voljela. Jednostavno mi nije bilo po volji. Odmahnula sam glavom da maknem tu pomisao iz svoje glave te pritisnula zvono. Prvih par sekundi nitko nije dolazio, ali sam onda začula korake iznutra, a onda su vrata škljocnula. Ispred mene se nalazila Olga, mamina dugogodišnja prijateljica koja za njih radi još od Rylanova rođenja. Živjela je zajedno sa mojom majkom i ocem više od 23 godine. Olga je bila bucmasta žena, niskog rasta te velikih prodornih zelenih očiju. Kosa joj je vječito bila u punđi pa sam se iznenadila kada sam ugledala da joj je raspuštena. Izgledala je nekako mlađe tako. Mahnula sam joj, na što me ona zagrlila. Čula sam kako šmrca te sam se osmjehnula tako da me ne čuje. Uzvratila sam joj zagrljaj te se pomaknula korak unazad. Odmjerila me pogledom te se nacerila. Samo sam zavukla ruke u džepove traperica i počela se ljuljati na mjestu.
-Dijete, pa što te dovodi kod nas? Uđi, slobodno.- rekla je te se maknula sa vrata kako bih mogla ući. Pogledala sam prema dnevnoj sobi u kojoj je moj otac sjedio na fotelji i gledao neku nogometnu utakmicu. Obožavao je nogomet i žalio je zbog toga što se Rylan na kraju odlučio za boks, a ne za nogomet. Ništa se nije mijenjalo ni unutra. Sve je ostalo isto, osim što su neke detalje dodali u hodnik i to je sve. Nisam znala kakve su ostale sobe, ali dosad mi se sviđalo. Baš zato što je sve ostalo isto. Okrenula sam se prema Olgi koja je još uvijek čekala moj odgovor na njeno postavljeno pitanje, ali koga ne bih iznenadila svojim dolaskom u kuću u kojoj sam odrasla?
-Samo sam poželjela vidjeti roditelje, to je sve. Mogu?- rekla sam, pokazujući glavom prema dnevnoj. Olga se zadovoljno nasmiješila od uha do uha te klimnula glavom. Kratko sam joj se osmjehnula te krenula prema ocu. Zaustavila sam se pred jednom slikom. Jedinom slikom na kojoj je bila cijela obitelj uz Olgu, naravno. Čudila sam se što su je roditelji ostavili, s obzirom da su nas se odrekli. Kada bih se samo sjetila što je moja majka rekla da smo Rylan i ja, ovo me i više nego iznenadilo, pogotovo to što je zajednička slika mene i brata bila odmah pored obiteljske. Izgleda da smo im ipak falili. Ili samo ocu?
-Ja sam ih vratio nazad. Od razvoda vaše majke i mene sam mogao raditi što me volja sa ovom kućom jer se ona odrekla svega što ju podsjeća na vas i mene.- rekao je Richard gledajući u mene. Naglo sam se okrenula prema ocu, zbunjeno gledajući u njega. Razvod? To je bila totalno nova obavijest za mene. Ni Rylan ni ja nismo znali da su se naši roditelji rastali. Trenutno me samo zanimao razlog zbog čega sve to. Otac mi je pokazao rukom prema dnevnoj pa sam samo prošla pored njega. Otišla sam do kauča i sjela u kut gledajući u oca koji je došao do svoje fotelje i ugasio TV. Naslonio se na ogroman naslon te spojio ruke. To je radio samo kada je bio nervozan ili živčan. Može se reći da me iznenadio tom radnjom. –Drago mi te vidjeti, Ripley.- rekao je nakon nekog vremena u kojem je vladala tišina. Osmjehnula sam mu se te pogledala prema kuhinji. Osjetila sam miris mente što je probudilo veliku želju za čajem. Okrenula sam se prema ocu kako bih ga pitala radi li Olga čaj, ali se on osmjehnuo i klimnuo glavom, tako da sam samo oblikovala usta u obliku slova o. –Htio sam te pitati zanima li te ono sa razvodom? I još uvijek obožavaš čaj od mente, zar ne?- upitao je gledajući u mene. Klimnula sam glavom u znak potvrde za oba pitanja te si zagrizla usnicu. –Pa… jedno pola godine nakon što ste ti i Rylan otišli, tvoja majka i ja smo imali sve češće svađe doma. Naravno, uvijek sam ja ispadao kriv, a zapravo nije bio nitko. Reklo bi se da je odahnula kada ste vi otišli i jedini način da joj bude mir u duši i umu je bio taj da se riješi i mene. Ja sam to shvatio i nakon nekog vremena zatražio rastavu braka. Ona je odmah odlučila potpisati sve papire pa smo se dva nakon toga i službeno rastali. Pošto ste ti i Rylan punoljetni, nisam morao tražiti skrb nad vama, ali je svejedno ona pripala meni. Kako nisam znao gdje ste vi, nisam vam mogao reći za to. To je ukratko. Bilo bi suviše komplicirano ako bih išao u detalje.- rekao je gledajući u mene svo vrijeme, a za mene je to sve bilo začuđujuće. Nisam nikada mislila da mi je majka bila toliko pokvarena. Moja baka se činila sasvim normalnom i brat i ja smo je čak i posjećivali tokom blagdana pa sam odbijala mogućnost da je na baku. Kao da je imala neke svoje demone unutar sebe koji su je tražili da zamrzi oca i mene. Iako se Richard jednako odvikao Rylana kao i Lorena, oca sam još uvijek voljela više od svega, mada si to nikada nisam htjela priznati. Falio mi je na neki način, ali mama ne. Niti više ikada hoće.
-Tata, meni je ovo sve novo i još ne shvaćam neke stvari, ali drago mi je što ste se ti i mama rastali. Ona je bila priča za sebe i čak se pitam kako si uspio toliko dugo biti s njom.- osmjehnula sam se, na što mi je otac također uzvratio osmjehom. Sada sigurno mogu reći kako mi je falio. Možda je to još jedan razlog zašto sam došla sve dovde, samo kako bih vidjela oca. Jedina stvar koju ću sakriti od njega je Rylanov nestanak. Možda bi se čak i uzrujao zbog toga pa mi je bolje prešutjeti. Ali opet, Richard je bio i Rylanov otac koliko i moj pa je imao pravo znati. Tiho sam uzdahnula te se zahvalila Olgi na čaju pa otpila gutljaj. Još uvijek je radila najbolji čaj na svijetu. Primijetila sam kako tata nasmiješeno gleda u mene. Odlučila sam ostati kod njega malo duže nego sam namjeravala.
Simon
Čekao sam trenutak kada će Lionel otići u park kako bih mogao otići do Rylana u podrum kako bih mu objasnio svoj plan za sutra. S druge strane, nisam mogao sada otići jer bi Lionel posumnjao u moj odlazak dolje. Zato mi je bilo sigurnije čekati dok on ode da mogu to napraviti u miru. Sjedio sam na podu, naslonjen na zid, i razmišljao kako ću nagovoriti Rip da nam pomogne oko sutrašnjeg dana. Znao sam da ju je dotuklo sve ovo sa Jayom, ali njegova je to krivica. Trebao je biti pametniji i ne samo banuti u stan i tražiti tu drogu za koju ni sam nije znao gdje je. Danas sam ga našao u stanu sa iglom u ruci, a plus mu je bio slab. Morao sam brzo reagirati kako bih on preživio. Nisam htio izgubiti najboljeg prijatelja zbog njegove gluposti. Znao sam u što se uvalio kada su on i Ripley prohodali, ali da će biti ovako gadno nisam očekivao. Skoro se predozirao od silnog heroina koji je stavio u sebe i to samo zbog jedne cure kojoj je zapravo on slomio srce, a ne ona njemu. Nikada nisam shvaćao tu lažnu iskrenost u vezi. Iako se nikad nisam nadao da ću to reći ja, onaj koji je bio sa drugom curom skoro svaku noć, imao sam pravo. Gillian sam rekao za moje iskustvo sa drogom kada smo se tek upoznali. Shvatila me je, u neku ruku. Ipak je njen brat bio jedan od nas. Vjerojatno je od prije znala za mene ili su to bila samo moja puka nagađanja. Uzdahnuo sam te pogledao prema satu. 18:00. Lionel je već trebao otići i nisam znao zašto se toliko dugo zadržavao u svojoj sobi. Inače mu je malo trebalo da se spremi i uzme sve što treba, ali izgleda da se ovaj puta to produžilo. Pogledao sam prema njegovom sobi. Lionel je mirno stajao na vratima i gledao u mene. Nasmijao sam se naglas, na što mi je on uzvratio kratkim osmjehom.
-Buraz, treba ti 583 godine dok shvatiš da ja tamo stojim već 10 minuta. Uglavnom, ja idem. Dečki čekaju tamo, a ti se pobrini da onaj kreten dolje ne utone u snove gladan.- rekao je kratko te odmah izašao iz sobe. Osmjehnuo sam se te dignuo sa poda. Trtica me zaboljela od sjedenja pa sam tiho jauknuo te otišao po pladanj s hranom. Što sam brže mogao sam se spustio u podrum te slobodnom rukom otključao vrata. Rylan je ležao na krevetu gledajući u strop pa nije mario što sam ušao. Tek kada sam malo jače zalupio vratima se smjestio u sjedeći položaj. Klimnuo sam glavom u znak pozdrava, kao što je i on meni napravio. Dao sam mu pladanj i sjeo na stolicu kod vrata. Zagrizao je komad sendviča kao da ga u životu nije jeo, što je mene navelo na smijeh. Pogledao je zbunjeno u mene, ali ubrzo odmahnuo rukom i nastavio jesti.
-Što se tiče onog plana o kojem sam ti pričao…- započeo sam –Mislimo ga obaviti sutra kada Lionel i ekipa odu kod Leea po robu. Jay je odustao od droge nakon što ga je Rip ostavila zbog toga pa je odlučio mi pomoći, ako dođe k sebi nakon uzimanja heroina danas. Sada samo moram nagovoriti tvoju sestru da nam pomogne.- rekao sam gledajući malo pod, malo u Rylana. Odložio je svoj sendvič koji je već bio pri kraju na tanjur te pogledao u mene. Izgledao je ozbiljno, kao da razmišlja. Ne bih se začudio na to da razmišlja jer je Rylan uvijek bio takav; prvo razmisli pa onda kaže. Dok je tišina vladala među nama dvojicom, uzeo sam mobitel u ruku te napisao Ripley poruku da mi javi kada je noćas slobodna jer moramo razgovarati. Tako i tako sam mislio prenoćiti kod Gill jer kod nje nije nikoga bilo doma. Nakon što mi je došlo izvješće, spremio sam mobitel u džep i pogledao u Rylana.
-Pristat će, ali samo ako ne bude morala biti blizu Jaya.- rekao je kratko te progutao zadnji komad sa tanjura. Klimnuo sam glavom te uzeo pladanj. Krenuo sam prema vratima te mahnuo Rylanu u znak pozdrava. –Vidimo se sutra.- rekao je Rylan te se bacio na krevet, a ja sam samo zaključao vrata i otišao odnijeti pladanj gore.
-Ne, Simone, ne mislim ići sutra.- rekla je Ripley gledajući u mene rukama prekriženih na grudima i namrštenim licem. Bila je suviše tvrdoglava da bi je čovjek nagovorio na bilo što. Malo me podsjećala na mene dok sam bilo njenih godina, ali sam se od tad jako promijenio. Svatko bude tvrdoglav u tim godinama. Možda čak i previše tvrdoglav, kao što je Ripley trenutno.
-Rip, žao mi je što ću ovo reći, ali ja ti neću izbaviti brata od tamo ako se ti misliš ovako ponašati. Pa nećete biti ni metar jedno blizu drugog. Daj shvati, pobogu!- izderao sam se, nakon čega je Ripley pogledala u pod. Nadao sam se da ju neću ovim rasplakati jer si to ne bih oprostio. Sjeo sam na stolicu koja je jednom zaškripala te se laktovima oslonio na koljena i gledao u Ripley. Još uvijek je šutjela. Nisam znao što će sada biti jer je ona nepredvidljiva, ali sam se nadao da neće početi plakat. U jednom trenutku je sjela na krevet i pogledala u mene svojim crnim očima. Nisu bile napunjene suzama, što mi je maknulo kamen sa srca. Sklopila je ruku i još jednom uzdahnula. Sada sam znao da će ovo biti njena posljednja riječ što se tiče svega ovog.
-Dobro, idem, ali moram biti barem dva metra dalje od onog debila.- rekla je te ponovo prekrižila ruke. Ja sam se samo osmjehnuo te sjeo kraj nje. Zagrlio sam je, kao i ona mene. Ipak se moje nagovaranje od sat i pol isplatilo.
-Nema problema.- rekao sam joj, na što se ona nasmijala i odmaknula od mene.
