Jay

Hodajući do Lionela, gledao sam u pod. Simon mi je rekao da danas je velik dan. Barem za Ripley. Izbavit ćemo joj brata iz onog zastarjelog podruma. Divio sam se Rylanu jer je izdržao u toj starudiji skoro četiri mjeseca. Taj podrum je bio pun vlage zbog čega se jedva disalo tamo. Također je bilo skučeno pa je jedva stalo par stvari unutra. Samo krevet, ormar i stolica. Zidovi su jednostavno trunuli, a kroz pod samo što se nije propadalo. Žalio sam ga, ali sam se nadao da nakon što otkrije Lionela policiji nikad više neće vidjeti tu prostoriju. I ja sam se želio riješiti jednom za svagda, ali sam znao da je to nemoguće. Onaj prekid sa Ripley mi je trebao biti razlog zašto bih prekinuo, ali znao sam da je to nemoguće. Shvatiti ću to tek kad budem pred smrti ili onda kada budem umro. Iskreno, bojao sam se smrti, ali ova barem ne bi bila bolna. Istina da sam se želio pomiriti sa Ripley, ali nisam joj mogao obećati nešto nemoguće. Nisam htio zamišljati kako će izgledati taj susret s njom nakon svega ovog. Znao sam da će me ona većinu vremena ignorirati i sve to, ali sam morao pričati s njom. Barem nakratko. Tek toliko da saznam je li dobro ili ne, bilo što. Imao sam predosjećaj da će taj susret loše proći i da će me iznenaditi nešto, da će me slomiti do kraja i da će mi srce puknuti na više dijelova. Nisam znao što će zapravo biti, ali moji predosjećaji su većinom bili u pravu.
Uzdahnuo sam i ušao u zgradu te produžio do drugog kata. Iako sam mrzio biti u blizini Simonovog brata, obećao sam Simonu da ću mu pomoći oko svega ovog sa Rylanom. Ripley će nakon toga biti, više-manje, sretna, a Lionel i ekipa iza rešetaka. Zakoračio sam u stan zatvorivši vrata za sobom jer je ipak bilo tko od narkomana koje on poznaje mogao ući bez problema. Iako smo mu govorili da to nije baš najpametnija odluka, nije htio slušati. Odmahnuo sam glavom te mahnuo svima unutra te pošao do Simona. On je sjedio na trosjedu i nešto radio po svom mobitelu. Ovdje su već bili Lucas, Lionel i Paolo. Inače su Lucas i Paolo bili lijeva i desna ruka Lionela. Uvijek su bili tu kad su mu trebali, bilo kada i u bilo koje vrijeme. Slušali su ga poput psa koji mora slušati gospodara. Je li to bilo zbog njihove volje ili zbog toga što su ga se bojali, nisam znao. Čekao sam trenutak kada su trebali otići da Ripley može doći i da izbavimo njenog brata odozdo. Iskreno sam se nadao da će sve proći kako treba, bez ikakvih problema. Tako se barem očekivalo da će biti. Ako nešto krene po zlu, nadrapali smo svi pa čak i Simon. No, Ripley će biti na ulaznim vratima zgrade dok se Simon i ja budemo pozabavili Rylanom, a nakon toga idemo s njime na policiju. Iako je Ripley prvo bila protiv toga, pristala je samo zbog brata. Nikada nije voljela policiju niti će je ikada voljeti. No, dobro je odlučila kada je pustila bratu da ide prijaviti ove budale koji nisu znali za ništa drugo osim droge. Ipak je Rylan bio otet skoro četiri mjeseca i bio je red da ih prijavi. Da sam mogao, prijavio bi' ih ja, ali onda bi upao u još veće nevolje, a to mi nije trebalo.
Pogledao sam prema satu. Pitao sam se kada će Ripley doći ovamo, tj. kada će Lionel i oni otići na granicu po robu. Simon je stvarno znao odabrati pravi dan za izbavljanje Rylana i stvarno sam se nadao da će sve proći kako treba. Čuo sam došaptavanje sa Lionelove strane, a onda su Paolo i Lucas pokupili jakne, klimnuli nam u znak pozdrava te izašli iz stana. Uzdahnuo sam jer nas je čekalo nezaboravnih pola sata spašavanja. Lionel je došao do brata i rekao mu kako idu do granice Čilea i da se vračaju za najmanje sat vremena. Sve je ovisilo hoće li ti njihovi dobavljači doći na vrijeme ili će debelo kasniti. Lionel nam je mahnuo u znak pozdrava i zatvorio vrata za sobom. Prekrižio sam se kada je otišao jer nisam mogao izdržati više ni sekunde u njegovoj blizini, a Simon se samo zavalio na kauč. Spremio je mobitel u džep traperica i pogledao prema meni. Upitno sam ga pogledao, na što mi se osmjehnuo.

-Možeš izdržati sve ovo?- upitao je gledajući me ravno u oči. Potvrdno sam klimnuo glavom te mu se nacerio. Istini za volju, prolazila me trta zbog svega ovog, ali bio sam spreman. Barem Rylan neće više biti u onom zagađenom prostoru koji je mogao postati odjel za recikliranje otpada. Mogao sam razmotriti tu ideju jednoga dana pa reći Društvu za zaštitu okoliša da si naprave taj prostor baš tamo. Razvukao sam osmjeh od uha do uha, zbog čega me Simon čudno pogledao. Odmahnuo sam glavom te sjeo jednu barsku stolicu. –A ona?- odjednom sam začuo Simonov glas, popraćen ozbiljnim pogledom. I ja sam pogledao u njega i slegnuo ramenima. Vidjeti ćemo se možda na par minuta, ni više ni manje. Ponekad sam poželio da ju uopće nisam upoznao. Ništa ne bi bilo ovako komplicirano i zamršeno. Ne bih se toliko brinuo oko budućeg odnosa s njom i načina na koji bi razgovarali. Sve bi bilo bolje. Odmahnuo sam glavu da istjeram tu pomisao iz glave. Nisam se trenutno htio zamarati time.
U tom trenutku je zazvonilo zvono na vratima. Simon se nasmiješeno ustao sa kreveta i otišao otvoriti vrata. Pred njima je stajala Ripley, pomalo uplašena, zbunjena i uzbuđena u isto vrijeme. Na neki je način bila slatka tada. Nisam se čudio što me je ona zapravo privukla kao cura. Zadnja, ali i prva, koja je to uspjela bila je Hope. Nisam je se volio prisjećati, ali je to bila jednostavna činjenica da sam nju prvu zavolio baš onako istinski. Ripley je prišla Simonu te ga uz osmjeh zagrlila. Kada se odvojila od njega i pogledala prema meni, samo mi je klimnula glavom kao pozdrav. Istu gestu sam ponovio i ja te pogledao na sat. Bilo je vrijeme da krenemo dolje u podrum kako bi izbavili Rylana što prije. Stavio sam prste u usta i zazviždao tako da su se i Simon i Ripley okrenuli prema meni. Bez riječi sam pokazao glavom prema dolje i pogledao Simona upitnim pogledom. On mi se osmjehnuo i klimnuo glavom. Uzeo sam svoju kožnu jaknu te je navukao na sebe i pokazao njima dvoje da krenu dolje. Krenuli su silaziti niz stepenice, a ja sam ostao zaključiti stan. Još jednom sam ga prošao pogledom te pljunuo na pod, što mi je podiglo raspoloženje. Nasmijao sam se te zaključao vrata i krenuo prema podrumu. Kada sam došao na prizemlje, vidio sam Ripley kako sjedi na stepenicama gledajući ispred sebe. Tiho sam uzdahnuo te prošao pored nje i krenuo prema vratima podruma. Nije ni prebacila pogled prema meni, već je nastavila gledati ispred sebe. Imao sam osjećaj da nije disala. Otvorio sam vrata te se spustio niz stepenice do prostorije u kojoj se nalazio Rylan. Simon mu je već objašnjavao kako njegovog brata i ekipe nema te da smo ga nas dvojica došli izbaviti odavde. On nam se samo lagano nasmiješio. Simon mu je došao s jedne strane, a ja sa druge. Obojici je prebacio ruke oko ramena jer je ipak izgubio svu energiju za hodanje. Nije mi ga bilo teško nositi jer je ipak bio malo jače građe od mene, ali sam imao Simona s druge strane, a i on je uzeo veći teret na sebe. Nogom sam otvorio vrata kako bi mogli proći, a onda ih ponovo zatvorio. Polako smo koračali stepenicama kako netko od nas ne bi zapeo za stepenicu pa da svi padnemo dolje. Došli smo do vrata koja su vodila u zgradu. Dosad je sve prolazilo po planu. Uzdahnuo sam te jednom rukom otvorio vrata. Kada smo ušli unutra, Ripley više nije bila na stepenicama. Umjesto nje se nalazio Lionel. Kada nas je ugledao, širom je raširio oči. Nije mogao vjerovati da mu je to vlastiti brat napravio. Mogao sam se zakuniti Bogom da bi mu para izlazila i iz nosa i ušiju da je mogla. Naglo se ustao i krenuo prema nama, ali sam ja ostavio Rylana te stao pred njega.

-Gade jedan, kako si to mogao učiniti?! Brat sam ti, pobogu! Ti nisi normalan. Tog kretena si išao spasiti. Simone, ti nisi moj brat, ti si izdajica!- viknuo je bjesneći. Nikada nisam vidio Lionela ovakvog. Pitao sam što je bilo sa Ripley. Ako joj je napravio nešto, on će biti taj koji će ispaštati. Zatrčao se prema Simonu, ali nije mogao proći pored mene. Hodnik je bio uzak, što je bila jedna od prednosti, ali i njegova snaga je slabila od silne droge koju je ubacivao u sebe. Mada sam to radio i ja, nisam bio toliko slab. Još uvijek sam mu mogao zaustaviti put. On je tada još više pobjesnio te me krenuo udariti šakom. Na vrijeme sam se sagnuo te ga udario u trbuh. Pao je na pod te se uhvatio za trbuh. Ja sam rastegnuo vrat te gledao u njega. Vidjelo se da ga je boljelo. Pokušao se dići, ali sam ga onda udario nogom. Na kratko sam digao pogled i vidio Ripley kako nam pažljivo prilazi. Napravio sam neku grimasu, pritom čuvši Lionela kako je promumljao nešto poput 'debilu'. On digao se sa poda i kada me je krenuo udariti šakom, zaustavio sam je svojom rukom. Stvarno je gubio svu snagu koju je prije imao na bacanje. Tada je Ripley stala iza njega, što me navelo da napravim još začuđeniju facu, a ništa bolji nisu bili ni Rylan i Simon iza mene. Barem sam imao takav osjećaj. Prstom je par puta piknula Lionela u rame, na što se on okrenuo. Mirno je stajala na mjestu, mahnula mu, a onda ga lupila šakom u glavu. On je ponovo pao na pod, ali ovaj put bez svijesti. Sagnuo sam se da mu provjerim puls. Imao ga je, ali je trenutno bio onesviješten. Pogledao sam prema Ripley, a ona mi se samo kratko osmjehnula. Koji Vrag, pomislio sam u sebi nakon čega je ona otrčala do brata. Čuo sam kako je zajecala, a suze su joj krenule niz lice. Rylan se osmjehnuo pa također zagrlio sestru. Ja sam se samo nasmiješeno naslonio na zid i gledao u njih. Oboje su napokon bili sretni. Onda sam pogledao prema Simonu koji mi je samo namignuo. Čini se da smo obavili dobar posao i može se reći da sam bio poprilično zadovoljan današnjim danom.


Ripley

Nasmiješeno sam hodala prema Gillinom stanu. Tamo su bili ona i Simon pa sam odlučila otići vidjeti što ima kod njih. Na svu sreću, od onog dana je sve išlo na bolje. Moje jadovanje za Jayom je prošlo, Rylan je prijavio Lionela i bandu, nakon čega su ih priveli. Njega je još čekalo suđenje protiv njih, a trenutno se odmarao doma sa Cleo. Nju sam također napokon upoznala. Bila je ona jedna crnokosa djevojka svijetlosivih očiju i tamne puti. Bila je moje visine, što mi je, na neki način, maknulo kamen sa srca jer sam mislila da sam nema više nikoga moje visine. Po karakteru smo bile slične, možda čak i previše. Zbog toga sam se pitala kako je Rylan izlazio na kraj s nama dvjema. Sve u svemu, sviđala mi se. U onom trenutku kada ju je moj brat zaručio u mom prisustvovanju, nisam mogla sakriti osjećaj sreće koji sam osjećala tada. Bilo mi je i više nego drago što je moj brat našao djevojku s kojom će provesti cijeli život. Također se pomirio sa ocem, iako se prvo malo začudio kada sam mu rekla da sam bila kod njega. On je došao kod nas i razgovarali su pa tako i riješili sve što je bilo neriješeno u prošlosti. Zadnji dani mi nisu mogli proći bolje. Stala sam pred Gillinin stan te pokucala na vrata. Sačekala sam neko vrijeme ljuljajući se na mjestu, a onda mi je Gill otvorila vrata. Veselo je viknula kada me vidjela, a meni se osmjeh pojavio na licu. Zagrlile smo jedna drugu ostajući neko vrijeme tako. Nju nisam dugo vidjela, odnosno od onog dana kada mi je došla reći vijesti o Rylanu. Pomislila sam da je u zemlju propala, ali mi je Simon rekao da ima previše obaveza zbog faksa. Ipak, pravo nije bilo nimalo lako. Svi ti pojmovi koji su se nalazili u svim onim knjigama bi zadavali glavobolju čovjeku. Gill me pustila da uđem u stan te zatvorila vrata za mnom. Morala sam priznati da je imala ukusa za sređivanje stanova. Nigdje nije bilo nekakve hladne boje. Sve su bile vesele i svijetle. Također nije imala previše stvari u stanu, barem koliko sam mogla primijetiti. Pogledala sam prema kauču gdje je sjedio Simon, koji se zagledao u košarkašku utakmicu između Knicksa i Lakersa. Pročistila sam glasnice, tako da se okrenuo prema meni. Ja sam raširila ruke, na što se on dignuo sa kauča i zagrlio me. Simon mi je stvarno bio poput brata i zanimala me reakcija njih dvoje kada im kažem novu vijest. Pustio me iz zagrljaja te mi pokazao da prođem sjesti. Nasmiješila sam mu se te prošla do jednog naslonjača koji je stajao u kutu sobe. Gill je ugasila televiziju te nasmiješeno pogledala prema meni.

-I kako si ti? Što ima kod tebe, kako Rylan?- upitala me sjedajući pored Simona. On ju je obgrlio rukom oko struka te je približio sebi. Stvarno su bili slatki zajedno. Da sam sparivala Simona sa bilo kojom curu koju znam, ne bih mogla pogoditi ni jednu pravu za njega, osim Gillian. Naslonila sam se na naslonjač i pogledala prema njima dvoje.

-Sasvim dobro. Nema ničeg posebnog, osim jedne stvari, ali o tome kasnije. A Rylan je odlično. Jeste znali da se ženi za pola godine?- rekla sam nasmiješeno, dok su me oboje pogledali iznenađenim izrazom lica. Ponovo sam se nasmiješila i klimnula glavom. Izgleda da Rylan i Simon već duže vrijeme nisu pričali onako kako su znali prije. Već sam počela pomišljati kako je moj brat izgubio društveni život, ali ona otmica i sve to ga je pogodilo i morao se odmoriti od toga pa sam ga shvaćala. I meni bi bilo isto da mi se tako nešto dogodilo. –A vi? Što ima s vama?- rekla sam gledajući malo u Simona pa malo u Gill.

-Isto što i prije. Samo što se ovaj ljenivac doselio k meni prvi dan kada su mi roditelji otišli odavde.- rekla je Gillian, na što ju je Simon prostrijeljao pogledom. Obije smo prasnule u smijeh. Falilo mi je druženje s njih dvoje. Stalno je bilo nekog smijeha i zabave u njihovom društvu. –I da, čula sam da si opalila njegovog brata toliko jako da je pao u nesvijest. Je li to istina ili su Jay i on opet nešto izmislili? I što nam to imaš reći? Rekla si da je sve isto osim jedne stvari.- rekla je uz smiješak na njenom licu. Klimnula sam glavom. Nisam ni sama znala kako sam se usudila udariti tog tipa.

-Da, istina je. Nisu lagali, samo što ni sama ne znam kako sam to uspjela izvesti. Valjda su bratova pokazivanja nekih pokreta iz boksa ostavila trag na meni.- rekla sam sliježući ramenima. Simon se također nasmijao na to te odmahnuo glavom. Pogledala sam u pod jer je slijedilo ono što sam se ustvari pripremala im reći. Nije mi bilo nimalo lako jer sam se i ja dvoumila između toga, ali sam ipak odlučila da ću napraviti taj ogroman korak u mom životu. Rylan je već sve znao, tako da mu nisam morala dodatno objašnjavati. On je shvatio kada sam mu rekla. Čak ga ni razlozi nisu iznenadili jer je, kako je rekao, očekivao to. Samo je čekao da mu potvrdim tu tvrdnju koju je krio u sebi. Ponekad sam se pitala kako me on tako brzo čitao, ali ipak je on bio moj stariji brat, tako da se nisam morala čuditi da me olako pročita. Tiho sam uzdahnula misleći da me netko od njih nije čuo, ali je Simon upitno pogledao u mene. Morala sam mu se nasmiješiti. Još jednom sam uzdahnula i sama sebi rekla da ću im reći bez obzira na sve.

-A nije baš tako lagano kako se čini. Ne znam ni kako ćete reagirati ni ništa. Pogotovo ti Simone. Cijelo vrijeme molim Boga u sebi da me ne ubiješ.- rekla sam uz kratak osmjeh. -Uglavnom, selim se u Španjolsku. Prije nekoliko dana sam poslala papire na psihološki fakultet ondje. Jutros mi je došla potvrda da su me primili, a i nick i svi su mi ondje.- rekla sam te si zagrizla usnicu. Simon je lagano otvorio usta kao da želi nešto reći, ali riječi jednostavno nisu izlazile iz njega. Gillian je poskočila na kauču te došla do mene i zagrlila me. Rekla mi je da ću joj faliti, ali vidjelo se da je sretna zbog mene. Odmaknula se jedan korak od mene da mogu vidjeti Simona. Još uvijek je imao isti izraz lica kao i maloprije. Morala sam se nasmijati na to pa sam ja došla do njega. –Ne brini, dolazit ću svako toliko ovamo da ću vam dosaditi već. I falit ćeš mi, Simone.- rekla sam te ga zagrlila. I on je zagrlio mene kao da me vidi zadnji puta u životu. osjetila sam kako mu je suza kliznula iz oka na moju majicu, zbog čega su se i meni nakupile suze, iako sam si obećala da neću plakati. No, bilo je jače od mene. Još jednom sam ga snažno zagrlila, a onda se maknula od njega, brišući suze rukavom majice. Ponekad sam bila previše emotivna osoba. Simon je napravio to isto te pogledao u mene.

-Sve je to dobro, Rip, i drago mi je zbog toga. Samo… što ćeš sa Jayom?- rekao je pomalo zabrinuto. Uzdahnula sam pa odmahnula glavom. S njime nisam mogla napraviti ništa. Znala sam da se neće moći skinuti s droge jer sam vidjela kakav je pogled imao onaj dan. Zagrizla sam si usnicu te zavukla ruke u džepove. Još uvijek sam osjećala ono nešto prema njemu, ali to nije bilo to. Nisam tek tako mogla prijeći preko svega, iako sam htjela. Makar mi je brat rekao da bježanje od problema neće pomoći, sada nije bilo povratka nazad. Progutala sam slinu koja mi se skupljala u ustima te pogledala u Simona. Još jednom sam odmahnula glavom.

-Simone… znaš i sam da se neće maknuti sa droge, tako da mi je svejedno. Ja sam krenula sa svojim životom naprijed. Ima još njih na svijetu, nije jedini. Shvatila sam da zapravo ljutnja i jadikovanje zbog njega nisu potrebne u mom životu. Krenula sam naprijed.- rekla sam gledajući ga cijelo vrijeme u oči. Neko vrijeme je oklijevao, ali se na kraju složio sa mojim riječima. Još jednom me zagrlio. Zbog utjehe ili nečeg sasvim drugog, nisam znala. Odmaknula sam se od njega te ih još jednom pogledala. Falit će mi neopisivo puno, čak i više nego što sam očekivala. –No dobro. Ja sada moram ići. Vidimo se još koji put prije nego odem.- rekla sam te otišla do Gill i poljubila je u obraz. –Pazi mi na ovog tu, dobro?- rekla sam nasmiješeno, na što mi je ona klimnula glavom. Još jednom sam kratko zagrlila Simona, a onda krenula prema vratima. Još jednom sam im mahnula kao i oni meni. Izašla sam iz njihova stana te se naslonila na vrata i uzdahnula. Da, falit će mi sve ovo, pomislila sam u sebi te krenula prema svom stanu.

~


Sjedila sam na aerodromu čekajući da prozovu moj avion za Španjolsku. Istini za volju, bila sam živčana. Ipak idem iz svog rodnog grada, mjesta gdje sam doživjela sve lijepe, ali i tužne trenutke. Nisam mislila da će biti tako teško napustiti sve ovo. Prijatelje. Obitelj. Mjesto. Jednostavno sve što sam imala ovdje, a i pritom sam se vozila avionom s obzirom da imam ogromni strah od visine. Samo sam se nadala da neću sjediti kraj prozora, a i ako budem, zamijenit ću se s nekim pored sebe. Ugrizla sam se za usnicu i pogledala prema satu. Trebala sam čekati još svega 15 minuta, ali se meni činilo kao cijela vječnost. Rylan me samo dovezao do aerodroma pa sam ga poslala kući jer se inače ne bih mogla maknuti od njega. Zbilja mi je bio sve u životu i tko zna što bi bilo da su njega ubili u ona četiri mjeseca. Ubili bi mene zajedno s njim, ali doslovno. Brat i ja smo bili i više nego povezani, što neki nisu mogli shvatiti. Ponekad bi nas spajali kao par, ali kada bi čuli naša razmišljanja i sve to, zaključili bi da smo samo brat i sestra. Uzdahnula sam se naslonila na naslon stolice. Kofer koji je stajao pod mojim nogama je bio mali jer nikada nisam nosila previše stvari bilo gdje da išla. Par stvari odjeće, šminka i obuća su mi bili sasvim dovoljni. Živcirali su me ogromni koferi koje si jedva mogao dići. Nikada nisam razumjela cure koje su imale minimalno dva kofera sa sobom i to kada su išle na putovanje od samo nekoliko dana. Odmahnula sam glavom te si odlučila otići po kavu. Ustala sam, pritom se spotaknula o kofer, pa sam ga uzela i vukla za sobom. Blagoslovljen bio Bog i onaj tko je izmislio kotačiće. Odjednom sam zastala čuvši kako netko trči prema meni. Okrenula sam glavu i imala sam što vidjeti. Jay je stajao metar ispred mene, zadihano gledajući u pod. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je bilo to da si je umislio da je Usain Bolt pa da može sprintat kao i on, ali me ta pomisao brzo prošla. Još uvijek sam gledala u njega da mi objasni zašto je on trčao do mene i što zapravo želi. Jednom je duboko uzdahnuo te pogledao u mene. Zatreptala sam par puta očekujući da progovori, ali bezuspješno.

-Što trebaš, Jay?- upitala sam ga te prekrižila ruke na grudima. Jay je samo gledao u mene, ništa ne govoreći. Stajali smo tako nekoliko trenutaka, a onda sam ja uzdahnula. Ovo očekivanje da nešto kaže mi je bilo potpuno bezazleno. Samo sam se okrenula na peti te uzela kofer u ruku.


Jay
Nisam joj mogao dopustiti da ode, ne sada. Morao sam joj reći sve što osjećam prema njoj, samo što riječi nisu izlazile iz mene. Kada je krenula prema trgovini koja se nalazila nedaleko odavde, uhvatio sam ju za ruku, zbog čega se ona okrenula prema meni. Sad ili nikad, Jay, sad ili nikad, pomislio sam u sebi te se zagledao u njene crne oči.

-Nemoj otići, molim te. Trebaš mi ovdje, stvarno.- rekao sam u nadi da će shvatiti. Ripley se samo kratko nasmiješila, ali ponovo usne poravnala u jednu crtu. Izvukla je ruku iz moje i pogledala u svoju torbu. Sada je ona bila ta koja je šutjela, ali razmišljala je. Znao sam da je razmišljala u tom trenutku. Uvijek bi bila takva kada je razmišljala. Postojala je ona nada da možda i ostane. Kada mi je Simon rekao da danas putuje u Španjolsku, spremio sam se što sam brže moga i krenuo prema jedinom aerodromu u Salvadoru. Jednostavno sam je morao zaustaviti prije nego ode. Ili barem pokušati zaustaviti. Koliko god je pokušavao zaboraviti od onog dana, nisam mogao. Moje cijelo srce pripadalo je samo njoj, kao i um i duša. Nisam je mogao tek tako zaboraviti ili samo nisam htio, makar sam se trudio. Mislio sam da mi može pružiti još jednu priliku, da još jednom možemo početi ispočetka. Istina, bio sam kriv jer joj nisam rekao za drogu, a trebao sam. Davno mi je rekla da mrzi narkomane i zlostavljače djece i djevojki više nego išta na svijetu, a ja sam bio jedan od njih. Narkoman, ne zlostavljač. Zavukao sam ruke u džepove jakne čekajući da ona nešto kaže. Pogled mi je lutao cijelim ovim prostorom, a onda je progovorila.

-Slušaj, Jay. Imali smo jednom nešto i ne mogu poreći da nije bilo lijepo jer je, ali lagao si mi. Znao si koliko mrzim kada mi netko laže, kada netko nije iskren prema meni. Također si znao da ne mogu podnijeti narkomane, a svejedno mi nisi rekao. Prvo sam ti mislila pomoći, ali sam znala da se ti nećeš moći skinuti s droge.- uzdahnula je pa nastavila. –I nemoj mi reći da bi se skinuo s nje jer ne bio. Tvoja želja za njom bi bila jača nego ona za skidanjem s nje. Zbog toga ja više nemam što raditi u tvom životu. On je sada samo tvoja briga. Ja odlazim, koliko si mogao primijetiti. Odlazim zauvijek.- tu je završila. Znao sam da je sve što je rekla istina. Ne, ne bih se mogao skinuti sa droge. Sam sebi sam to priznao davno. Želja za tom ovisnošću je svakim danom bivala sve veća. Ponekad sam se pitao kako sam se dao nagovoriti na tako što, ali tu je opet bila kriva samo Hope. Da nije bilo onog njenog glupog razloga, ovo se ne bi dogodilo. Da je barem dala pravi razlog za to, rekao bih dobro i nastavio sa životom dalje, a ne se upleo u svijet droge koja je upropaštavala moj život. Kajao sam se, istina je da jesam. I dandanas se kajem zbog te gadne pogreške u mom životu. Slušao sam um, a ne srce. Ono kao da više nije postojalo u meni. A onda sam upoznao Ripley i sve se okrenulo, ali ona mi je barem dala razlog. Dala mi je razlog koji mi je Hope trebala dati onda kada smo prekinuli. Osmjehnuo sam se te odmahnuo glavom. Više ništa neće biti isto.

-Pozivamo sve putnike za let 68 da krenu prema izlazu 3.- oglasio se ženski glas na svim zvučnicima na aerodromu. Ripley je rekla da je to njen let i da mora krenuti. Rekla mi je posljednje zbogom, a onda otišla prema izlazu. Stajao sam još neko vrijeme gledajući u nju. Otišla je prema vratima iznad kojih je pisalo izlaz te predala kartu mladoj gospodični i prošla kroz ta vrata, ne osvrnuvši se prema meni. Osjetio sam kako mi se srce slomilo u tom trenutku kada je otišla. Suze su mi se ponovo nakupile u očima. Nisam ih mogao kontrolirati pa su samo počele ići niz lice. Vid mi se počeo mutiti, a ja sam krenuo nazad prema stanu. Izašao sam iz aerodroma i krenuo preko ceste. Nisam ni primijetio da je crveno na pješačkom prijelazu, već sam samo, poput zombija, prelazio preko ceste. Zadnje što sam čuo je bila škripa guma, a onda pad i sve crno pred mojim očima.

~

Probudio sam se u bolničkoj sobi, ne znajući kako sam uopće dospio ovdje. Pored mene nije bilo nikog, ali sam čuo Simona kako priča sa doktorom izvan sobe. Vrata su bila malo odškrinuta pa sam načuo da sam slomio nogu i to je jedino što je bilo. Također je rekao da sam imao blagi potres mozga, ali da nije ništa strašno. Jedino čega sam se ja sjećao je bilo to da je Ripley otišla u Španjolsku i da sam ja izašao iz aerodroma sav u suzama. Ništa drugo. Valjda će mi se nešto pamćenja vratiti kroz vrijeme. Simon se u tom trenutku pozdravio sa doktorom koji je nastavio ići niz hodnik, a on je ušao u sobu. Nacerio mi se kada je vidio da sam budan, tako da sam se i ja njemu. Privukao je stolicu mom krevetu i pogledao me. Neko vrijeme je samo gledao u mene, a onda me odjednom lupio po glavi. Jauknuo sam jer me zaboljelo, ali Simon je stvarno imao jak udarac.

-Što je tebi bilo da si izletio pred auto? Znam, znam da je otišla i da si ti cmizdrio, ovo-ono, ali barem si mogao gledati kuda hodaš.- rekao je pomalo strogim, ali opet normalnim glasom. Ja sam smo slegnuo ramenima, zbog čega me opet lupio po glavi. Prostrijeljao sam ga pogledom, na što se nasmijao te se laktovima oslonio na noge. Ja sam pogledao ispred sebe, u bijele pločice koje su obavijale sva četiri zida. Hvala Bogu da je bila jednokrevetna soba jer inače ne bih podnio starce koji bi me okruživali. Ako sam išta mrzio, uz Lionela, to su onda oni. Nisu znali za glagol šutjeti, a imali su toliko toga za ispričati da je to bilo strašno. Uzdahnuo sam te ponovo pogledao Simona. U ruci je držao nekakvu kovertu oslovljenu na mene. Prepoznao sam Ripleyin rukopis na njoj, zbog čega mi je lice postalo ozbiljno. Nisam znao što je to trebalo značiti niti me, iskreno, zanimalo. Maknuo sam pogled sa Simona i pogledao u strop. –Ostavila ti je ovo prije nego je otišla. Rekla je ako ne želiš pročitati da ne moraš. A ja sada idem. Gill me čeka. Dođem ti sutra, buraz.- rekao je te stavio pismo na stol, mahnuo mi i izašao iz sobe. Pismo nisam namjeravao otvarati. Najvjerojatnije da će samo skupljati prašinu u mojoj sobi, negdje duboko u ladici. Trenutno nisam želio nikakva njezina opravdavanja, sažaljenje ili bilo što drugo što je unutra moglo biti. Osjećao sam prema njoj ono što sam i prije, ali trenutno me nije bilo briga za to. Sada ću se samo usredotočiti na svoj život i ono što me očekuje u budućnosti. Od sada, Ripley Rose je za mene bila prošlost i tako će i ostati.

Jay

Hodajući do Lionela, gledao sam u pod. Simon mi je rekao da danas je velik dan. Barem za Ripley. Izbavit ćemo joj brata iz onog zastarjelog podruma. Divio sam se Rylanu jer je izdržao u toj starudiji skoro četiri mjeseca. Taj podrum je bio pun vlage zbog čega se jedva disalo tamo. Također je bilo skučeno pa je jedva stalo par stvari unutra. Samo krevet, ormar i stolica. Zidovi su jednostavno trunuli, a kroz pod samo što se nije propadalo. Žalio sam ga, ali sam se nadao da nakon što otkrije Lionela policiji nikad više neće vidjeti tu prostoriju. I ja sam se želio riješiti jednom za svagda, ali sam znao da je to nemoguće. Onaj prekid sa Ripley mi je trebao biti razlog zašto bih prekinuo, ali znao sam da je to nemoguće. Shvatiti ću to tek kad budem pred smrti ili onda kada budem umro. Iskreno, bojao sam se smrti, ali ova barem ne bi bila bolna. Istina da sam se želio pomiriti sa Ripley, ali nisam joj mogao obećati nešto nemoguće. Nisam htio zamišljati kako će izgledati taj susret s njom nakon svega ovog. Znao sam da će me ona većinu vremena ignorirati i sve to, ali sam morao pričati s njom. Barem nakratko. Tek toliko da saznam je li dobro ili ne, bilo što. Imao sam predosjećaj da će taj susret loše proći i da će me iznenaditi nešto, da će me slomiti do kraja i da će mi srce puknuti na više dijelova. Nisam znao što će zapravo biti, ali moji predosjećaji su većinom bili u pravu.
Uzdahnuo sam i ušao u zgradu te produžio do drugog kata. Iako sam mrzio biti u blizini Simonovog brata, obećao sam Simonu da ću mu pomoći oko svega ovog sa Rylanom. Ripley će nakon toga biti, više-manje, sretna, a Lionel i ekipa iza rešetaka. Zakoračio sam u stan zatvorivši vrata za sobom jer je ipak bilo tko od narkomana koje on poznaje mogao ući bez problema. Iako smo mu govorili da to nije baš najpametnija odluka, nije htio slušati. Odmahnuo sam glavom te mahnuo svima unutra te pošao do Simona. On je sjedio na trosjedu i nešto radio po svom mobitelu. Ovdje su već bili Lucas, Lionel i Paolo. Inače su Lucas i Paolo bili lijeva i desna ruka Lionela. Uvijek su bili tu kad su mu trebali, bilo kada i u bilo koje vrijeme. Slušali su ga poput psa koji mora slušati gospodara. Je li to bilo zbog njihove volje ili zbog toga što su ga se bojali, nisam znao. Čekao sam trenutak kada su trebali otići da Ripley može doći i da izbavimo njenog brata odozdo. Iskreno sam se nadao da će sve proći kako treba, bez ikakvih problema. Tako se barem očekivalo da će biti. Ako nešto krene po zlu, nadrapali smo svi pa čak i Simon. No, Ripley će biti na ulaznim vratima zgrade dok se Simon i ja budemo pozabavili Rylanom, a nakon toga idemo s njime na policiju. Iako je Ripley prvo bila protiv toga, pristala je samo zbog brata. Nikada nije voljela policiju niti će je ikada voljeti. No, dobro je odlučila kada je pustila bratu da ide prijaviti ove budale koji nisu znali za ništa drugo osim droge. Ipak je Rylan bio otet skoro četiri mjeseca i bio je red da ih prijavi. Da sam mogao, prijavio bi' ih ja, ali onda bi upao u još veće nevolje, a to mi nije trebalo.
Pogledao sam prema satu. Pitao sam se kada će Ripley doći ovamo, tj. kada će Lionel i oni otići na granicu po robu. Simon je stvarno znao odabrati pravi dan za izbavljanje Rylana i stvarno sam se nadao da će sve proći kako treba. Čuo sam došaptavanje sa Lionelove strane, a onda su Paolo i Lucas pokupili jakne, klimnuli nam u znak pozdrava te izašli iz stana. Uzdahnuo sam jer nas je čekalo nezaboravnih pola sata spašavanja. Lionel je došao do brata i rekao mu kako idu do granice Čilea i da se vračaju za najmanje sat vremena. Sve je ovisilo hoće li ti njihovi dobavljači doći na vrijeme ili će debelo kasniti. Lionel nam je mahnuo u znak pozdrava i zatvorio vrata za sobom. Prekrižio sam se kada je otišao jer nisam mogao izdržati više ni sekunde u njegovoj blizini, a Simon se samo zavalio na kauč. Spremio je mobitel u džep traperica i pogledao prema meni. Upitno sam ga pogledao, na što mi se osmjehnuo.

-Možeš izdržati sve ovo?- upitao je gledajući me ravno u oči. Potvrdno sam klimnuo glavom te mu se nacerio. Istini za volju, prolazila me trta zbog svega ovog, ali bio sam spreman. Barem Rylan neće više biti u onom zagađenom prostoru koji je mogao postati odjel za recikliranje otpada. Mogao sam razmotriti tu ideju jednoga dana pa reći Društvu za zaštitu okoliša da si naprave taj prostor baš tamo. Razvukao sam osmjeh od uha do uha, zbog čega me Simon čudno pogledao. Odmahnuo sam glavom te sjeo jednu barsku stolicu. –A ona?- odjednom sam začuo Simonov glas, popraćen ozbiljnim pogledom. I ja sam pogledao u njega i slegnuo ramenima. Vidjeti ćemo se možda na par minuta, ni više ni manje. Ponekad sam poželio da ju uopće nisam upoznao. Ništa ne bi bilo ovako komplicirano i zamršeno. Ne bih se toliko brinuo oko budućeg odnosa s njom i načina na koji bi razgovarali. Sve bi bilo bolje. Odmahnuo sam glavu da istjeram tu pomisao iz glave. Nisam se trenutno htio zamarati time.
U tom trenutku je zazvonilo zvono na vratima. Simon se nasmiješeno ustao sa kreveta i otišao otvoriti vrata. Pred njima je stajala Ripley, pomalo uplašena, zbunjena i uzbuđena u isto vrijeme. Na neki je način bila slatka tada. Nisam se čudio što me je ona zapravo privukla kao cura. Zadnja, ali i prva, koja je to uspjela bila je Hope. Nisam je se volio prisjećati, ali je to bila jednostavna činjenica da sam nju prvu zavolio baš onako istinski. Ripley je prišla Simonu te ga uz osmjeh zagrlila. Kada se odvojila od njega i pogledala prema meni, samo mi je klimnula glavom kao pozdrav. Istu gestu sam ponovio i ja te pogledao na sat. Bilo je vrijeme da krenemo dolje u podrum kako bi izbavili Rylana što prije. Stavio sam prste u usta i zazviždao tako da su se i Simon i Ripley okrenuli prema meni. Bez riječi sam pokazao glavom prema dolje i pogledao Simona upitnim pogledom. On mi se osmjehnuo i klimnuo glavom. Uzeo sam svoju kožnu jaknu te je navukao na sebe i pokazao njima dvoje da krenu dolje. Krenuli su silaziti niz stepenice, a ja sam ostao zaključiti stan. Još jednom sam ga prošao pogledom te pljunuo na pod, što mi je podiglo raspoloženje. Nasmijao sam se te zaključao vrata i krenuo prema podrumu. Kada sam došao na prizemlje, vidio sam Ripley kako sjedi na stepenicama gledajući ispred sebe. Tiho sam uzdahnuo te prošao pored nje i krenuo prema vratima podruma. Nije ni prebacila pogled prema meni, već je nastavila gledati ispred sebe. Imao sam osjećaj da nije disala. Otvorio sam vrata te se spustio niz stepenice do prostorije u kojoj se nalazio Rylan. Simon mu je već objašnjavao kako njegovog brata i ekipe nema te da smo ga nas dvojica došli izbaviti odavde. On nam se samo lagano nasmiješio. Simon mu je došao s jedne strane, a ja sa druge. Obojici je prebacio ruke oko ramena jer je ipak izgubio svu energiju za hodanje. Nije mi ga bilo teško nositi jer je ipak bio malo jače građe od mene, ali sam imao Simona s druge strane, a i on je uzeo veći teret na sebe. Nogom sam otvorio vrata kako bi mogli proći, a onda ih ponovo zatvorio. Polako smo koračali stepenicama kako netko od nas ne bi zapeo za stepenicu pa da svi padnemo dolje. Došli smo do vrata koja su vodila u zgradu. Dosad je sve prolazilo po planu. Uzdahnuo sam te jednom rukom otvorio vrata. Kada smo ušli unutra, Ripley više nije bila na stepenicama. Umjesto nje se nalazio Lionel. Kada nas je ugledao, širom je raširio oči. Nije mogao vjerovati da mu je to vlastiti brat napravio. Mogao sam se zakuniti Bogom da bi mu para izlazila i iz nosa i ušiju da je mogla. Naglo se ustao i krenuo prema nama, ali sam ja ostavio Rylana te stao pred njega.

-Gade jedan, kako si to mogao učiniti?! Brat sam ti, pobogu! Ti nisi normalan. Tog kretena si išao spasiti. Simone, ti nisi moj brat, ti si izdajica!- viknuo je bjesneći. Nikada nisam vidio Lionela ovakvog. Pitao sam što je bilo sa Ripley. Ako joj je napravio nešto, on će biti taj koji će ispaštati. Zatrčao se prema Simonu, ali nije mogao proći pored mene. Hodnik je bio uzak, što je bila jedna od prednosti, ali i njegova snaga je slabila od silne droge koju je ubacivao u sebe. Mada sam to radio i ja, nisam bio toliko slab. Još uvijek sam mu mogao zaustaviti put. On je tada još više pobjesnio te me krenuo udariti šakom. Na vrijeme sam se sagnuo te ga udario u trbuh. Pao je na pod te se uhvatio za trbuh. Ja sam rastegnuo vrat te gledao u njega. Vidjelo se da ga je boljelo. Pokušao se dići, ali sam ga onda udario nogom. Na kratko sam digao pogled i vidio Ripley kako nam pažljivo prilazi. Napravio sam neku grimasu, pritom čuvši Lionela kako je promumljao nešto poput 'debilu'. On digao se sa poda i kada me je krenuo udariti šakom, zaustavio sam je svojom rukom. Stvarno je gubio svu snagu koju je prije imao na bacanje. Tada je Ripley stala iza njega, što me navelo da napravim još začuđeniju facu, a ništa bolji nisu bili ni Rylan i Simon iza mene. Barem sam imao takav osjećaj. Prstom je par puta piknula Lionela u rame, na što se on okrenuo. Mirno je stajala na mjestu, mahnula mu, a onda ga lupila šakom u glavu. On je ponovo pao na pod, ali ovaj put bez svijesti. Sagnuo sam se da mu provjerim puls. Imao ga je, ali je trenutno bio onesviješten. Pogledao sam prema Ripley, a ona mi se samo kratko osmjehnula. Koji Vrag, pomislio sam u sebi nakon čega je ona otrčala do brata. Čuo sam kako je zajecala, a suze su joj krenule niz lice. Rylan se osmjehnuo pa također zagrlio sestru. Ja sam se samo nasmiješeno naslonio na zid i gledao u njih. Oboje su napokon bili sretni. Onda sam pogledao prema Simonu koji mi je samo namignuo. Čini se da smo obavili dobar posao i može se reći da sam bio poprilično zadovoljan današnjim danom.


Ripley

Nasmiješeno sam hodala prema Gillinom stanu. Tamo su bili ona i Simon pa sam odlučila otići vidjeti što ima kod njih. Na svu sreću, od onog dana je sve išlo na bolje. Moje jadovanje za Jayom je prošlo, Rylan je prijavio Lionela i bandu, nakon čega su ih priveli. Njega je još čekalo suđenje protiv njih, a trenutno se odmarao doma sa Cleo. Nju sam također napokon upoznala. Bila je ona jedna crnokosa djevojka svijetlosivih očiju i tamne puti. Bila je moje visine, što mi je, na neki način, maknulo kamen sa srca jer sam mislila da sam nema više nikoga moje visine. Po karakteru smo bile slične, možda čak i previše. Zbog toga sam se pitala kako je Rylan izlazio na kraj s nama dvjema. Sve u svemu, sviđala mi se. U onom trenutku kada ju je moj brat zaručio u mom prisustvovanju, nisam mogla sakriti osjećaj sreće koji sam osjećala tada. Bilo mi je i više nego drago što je moj brat našao djevojku s kojom će provesti cijeli život. Također se pomirio sa ocem, iako se prvo malo začudio kada sam mu rekla da sam bila kod njega. On je došao kod nas i razgovarali su pa tako i riješili sve što je bilo neriješeno u prošlosti. Zadnji dani mi nisu mogli proći bolje. Stala sam pred Gillinin stan te pokucala na vrata. Sačekala sam neko vrijeme ljuljajući se na mjestu, a onda mi je Gill otvorila vrata. Veselo je viknula kada me vidjela, a meni se osmjeh pojavio na licu. Zagrlile smo jedna drugu ostajući neko vrijeme tako. Nju nisam dugo vidjela, odnosno od onog dana kada mi je došla reći vijesti o Rylanu. Pomislila sam da je u zemlju propala, ali mi je Simon rekao da ima previše obaveza zbog faksa. Ipak, pravo nije bilo nimalo lako. Svi ti pojmovi koji su se nalazili u svim onim knjigama bi zadavali glavobolju čovjeku. Gill me pustila da uđem u stan te zatvorila vrata za mnom. Morala sam priznati da je imala ukusa za sređivanje stanova. Nigdje nije bilo nekakve hladne boje. Sve su bile vesele i svijetle. Također nije imala previše stvari u stanu, barem koliko sam mogla primijetiti. Pogledala sam prema kauču gdje je sjedio Simon, koji se zagledao u košarkašku utakmicu između Knicksa i Lakersa. Pročistila sam glasnice, tako da se okrenuo prema meni. Ja sam raširila ruke, na što se on dignuo sa kauča i zagrlio me. Simon mi je stvarno bio poput brata i zanimala me reakcija njih dvoje kada im kažem novu vijest. Pustio me iz zagrljaja te mi pokazao da prođem sjesti. Nasmiješila sam mu se te prošla do jednog naslonjača koji je stajao u kutu sobe. Gill je ugasila televiziju te nasmiješeno pogledala prema meni.

-I kako si ti? Što ima kod tebe, kako Rylan?- upitala me sjedajući pored Simona. On ju je obgrlio rukom oko struka te je približio sebi. Stvarno su bili slatki zajedno. Da sam sparivala Simona sa bilo kojom curu koju znam, ne bih mogla pogoditi ni jednu pravu za njega, osim Gillian. Naslonila sam se na naslonjač i pogledala prema njima dvoje.

-Sasvim dobro. Nema ničeg posebnog, osim jedne stvari, ali o tome kasnije. A Rylan je odlično. Jeste znali da se ženi za pola godine?- rekla sam nasmiješeno, dok su me oboje pogledali iznenađenim izrazom lica. Ponovo sam se nasmiješila i klimnula glavom. Izgleda da Rylan i Simon već duže vrijeme nisu pričali onako kako su znali prije. Već sam počela pomišljati kako je moj brat izgubio društveni život, ali ona otmica i sve to ga je pogodilo i morao se odmoriti od toga pa sam ga shvaćala. I meni bi bilo isto da mi se tako nešto dogodilo. –A vi? Što ima s vama?- rekla sam gledajući malo u Simona pa malo u Gill.

-Isto što i prije. Samo što se ovaj ljenivac doselio k meni prvi dan kada su mi roditelji otišli odavde.- rekla je Gillian, na što ju je Simon prostrijeljao pogledom. Obije smo prasnule u smijeh. Falilo mi je druženje s njih dvoje. Stalno je bilo nekog smijeha i zabave u njihovom društvu. –I da, čula sam da si opalila njegovog brata toliko jako da je pao u nesvijest. Je li to istina ili su Jay i on opet nešto izmislili? I što nam to imaš reći? Rekla si da je sve isto osim jedne stvari.- rekla je uz smiješak na njenom licu. Klimnula sam glavom. Nisam ni sama znala kako sam se usudila udariti tog tipa.

-Da, istina je. Nisu lagali, samo što ni sama ne znam kako sam to uspjela izvesti. Valjda su bratova pokazivanja nekih pokreta iz boksa ostavila trag na meni.- rekla sam sliježući ramenima. Simon se također nasmijao na to te odmahnuo glavom. Pogledala sam u pod jer je slijedilo ono što sam se ustvari pripremala im reći. Nije mi bilo nimalo lako jer sam se i ja dvoumila između toga, ali sam ipak odlučila da ću napraviti taj ogroman korak u mom životu. Rylan je već sve znao, tako da mu nisam morala dodatno objašnjavati. On je shvatio kada sam mu rekla. Čak ga ni razlozi nisu iznenadili jer je, kako je rekao, očekivao to. Samo je čekao da mu potvrdim tu tvrdnju koju je krio u sebi. Ponekad sam se pitala kako me on tako brzo čitao, ali ipak je on bio moj stariji brat, tako da se nisam morala čuditi da me olako pročita. Tiho sam uzdahnula misleći da me netko od njih nije čuo, ali je Simon upitno pogledao u mene. Morala sam mu se nasmiješiti. Još jednom sam uzdahnula i sama sebi rekla da ću im reći bez obzira na sve.

-A nije baš tako lagano kako se čini. Ne znam ni kako ćete reagirati ni ništa. Pogotovo ti Simone. Cijelo vrijeme molim Boga u sebi da me ne ubiješ.- rekla sam uz kratak osmjeh. -Uglavnom, selim se u Španjolsku. Prije nekoliko dana sam poslala papire na psihološki fakultet ondje. Jutros mi je došla potvrda da su me primili, a i nick i svi su mi ondje.- rekla sam te si zagrizla usnicu. Simon je lagano otvorio usta kao da želi nešto reći, ali riječi jednostavno nisu izlazile iz njega. Gillian je poskočila na kauču te došla do mene i zagrlila me. Rekla mi je da ću joj faliti, ali vidjelo se da je sretna zbog mene. Odmaknula se jedan korak od mene da mogu vidjeti Simona. Još uvijek je imao isti izraz lica kao i maloprije. Morala sam se nasmijati na to pa sam ja došla do njega. –Ne brini, dolazit ću svako toliko ovamo da ću vam dosaditi već. I falit ćeš mi, Simone.- rekla sam te ga zagrlila. I on je zagrlio mene kao da me vidi zadnji puta u životu. osjetila sam kako mu je suza kliznula iz oka na moju majicu, zbog čega su se i meni nakupile suze, iako sam si obećala da neću plakati. No, bilo je jače od mene. Još jednom sam ga snažno zagrlila, a onda se maknula od njega, brišući suze rukavom majice. Ponekad sam bila previše emotivna osoba. Simon je napravio to isto te pogledao u mene.

-Sve je to dobro, Rip, i drago mi je zbog toga. Samo… što ćeš sa Jayom?- rekao je pomalo zabrinuto. Uzdahnula sam pa odmahnula glavom. S njime nisam mogla napraviti ništa. Znala sam da se neće moći skinuti s droge jer sam vidjela kakav je pogled imao onaj dan. Zagrizla sam si usnicu te zavukla ruke u džepove. Još uvijek sam osjećala ono nešto prema njemu, ali to nije bilo to. Nisam tek tako mogla prijeći preko svega, iako sam htjela. Makar mi je brat rekao da bježanje od problema neće pomoći, sada nije bilo povratka nazad. Progutala sam slinu koja mi se skupljala u ustima te pogledala u Simona. Još jednom sam odmahnula glavom.

-Simone… znaš i sam da se neće maknuti sa droge, tako da mi je svejedno. Ja sam krenula sa svojim životom naprijed. Ima još njih na svijetu, nije jedini. Shvatila sam da zapravo ljutnja i jadikovanje zbog njega nisu potrebne u mom životu. Krenula sam naprijed.- rekla sam gledajući ga cijelo vrijeme u oči. Neko vrijeme je oklijevao, ali se na kraju složio sa mojim riječima. Još jednom me zagrlio. Zbog utjehe ili nečeg sasvim drugog, nisam znala. Odmaknula sam se od njega te ih još jednom pogledala. Falit će mi neopisivo puno, čak i više nego što sam očekivala. –No dobro. Ja sada moram ići. Vidimo se još koji put prije nego odem.- rekla sam te otišla do Gill i poljubila je u obraz. –Pazi mi na ovog tu, dobro?- rekla sam nasmiješeno, na što mi je ona klimnula glavom. Još jednom sam kratko zagrlila Simona, a onda krenula prema vratima. Još jednom sam im mahnula kao i oni meni. Izašla sam iz njihova stana te se naslonila na vrata i uzdahnula. Da, falit će mi sve ovo, pomislila sam u sebi te krenula prema svom stanu.

~


Sjedila sam na aerodromu čekajući da prozovu moj avion za Španjolsku. Istini za volju, bila sam živčana. Ipak idem iz svog rodnog grada, mjesta gdje sam doživjela sve lijepe, ali i tužne trenutke. Nisam mislila da će biti tako teško napustiti sve ovo. Prijatelje. Obitelj. Mjesto. Jednostavno sve što sam imala ovdje, a i pritom sam se vozila avionom s obzirom da imam ogromni strah od visine. Samo sam se nadala da neću sjediti kraj prozora, a i ako budem, zamijenit ću se s nekim pored sebe. Ugrizla sam se za usnicu i pogledala prema satu. Trebala sam čekati još svega 15 minuta, ali se meni činilo kao cijela vječnost. Rylan me samo dovezao do aerodroma pa sam ga poslala kući jer se inače ne bih mogla maknuti od njega. Zbilja mi je bio sve u životu i tko zna što bi bilo da su njega ubili u ona četiri mjeseca. Ubili bi mene zajedno s njim, ali doslovno. Brat i ja smo bili i više nego povezani, što neki nisu mogli shvatiti. Ponekad bi nas spajali kao par, ali kada bi čuli naša razmišljanja i sve to, zaključili bi da smo samo brat i sestra. Uzdahnula sam se naslonila na naslon stolice. Kofer koji je stajao pod mojim nogama je bio mali jer nikada nisam nosila previše stvari bilo gdje da išla. Par stvari odjeće, šminka i obuća su mi bili sasvim dovoljni. Živcirali su me ogromni koferi koje si jedva mogao dići. Nikada nisam razumjela cure koje su imale minimalno dva kofera sa sobom i to kada su išle na putovanje od samo nekoliko dana. Odmahnula sam glavom te si odlučila otići po kavu. Ustala sam, pritom se spotaknula o kofer, pa sam ga uzela i vukla za sobom. Blagoslovljen bio Bog i onaj tko je izmislio kotačiće. Odjednom sam zastala čuvši kako netko trči prema meni. Okrenula sam glavu i imala sam što vidjeti. Jay je stajao metar ispred mene, zadihano gledajući u pod. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je bilo to da si je umislio da je Usain Bolt pa da može sprintat kao i on, ali me ta pomisao brzo prošla. Još uvijek sam gledala u njega da mi objasni zašto je on trčao do mene i što zapravo želi. Jednom je duboko uzdahnuo te pogledao u mene. Zatreptala sam par puta očekujući da progovori, ali bezuspješno.

-Što trebaš, Jay?- upitala sam ga te prekrižila ruke na grudima. Jay je samo gledao u mene, ništa ne govoreći. Stajali smo tako nekoliko trenutaka, a onda sam ja uzdahnula. Ovo očekivanje da nešto kaže mi je bilo potpuno bezazleno. Samo sam se okrenula na peti te uzela kofer u ruku.


Jay
Nisam joj mogao dopustiti da ode, ne sada. Morao sam joj reći sve što osjećam prema njoj, samo što riječi nisu izlazile iz mene. Kada je krenula prema trgovini koja se nalazila nedaleko odavde, uhvatio sam ju za ruku, zbog čega se ona okrenula prema meni. Sad ili nikad, Jay, sad ili nikad, pomislio sam u sebi te se zagledao u njene crne oči.

-Nemoj otići, molim te. Trebaš mi ovdje, stvarno.- rekao sam u nadi da će shvatiti. Ripley se samo kratko nasmiješila, ali ponovo usne poravnala u jednu crtu. Izvukla je ruku iz moje i pogledala u svoju torbu. Sada je ona bila ta koja je šutjela, ali razmišljala je. Znao sam da je razmišljala u tom trenutku. Uvijek bi bila takva kada je razmišljala. Postojala je ona nada da možda i ostane. Kada mi je Simon rekao da danas putuje u Španjolsku, spremio sam se što sam brže moga i krenuo prema jedinom aerodromu u Salvadoru. Jednostavno sam je morao zaustaviti prije nego ode. Ili barem pokušati zaustaviti. Koliko god je pokušavao zaboraviti od onog dana, nisam mogao. Moje cijelo srce pripadalo je samo njoj, kao i um i duša. Nisam je mogao tek tako zaboraviti ili samo nisam htio, makar sam se trudio. Mislio sam da mi može pružiti još jednu priliku, da još jednom možemo početi ispočetka. Istina, bio sam kriv jer joj nisam rekao za drogu, a trebao sam. Davno mi je rekla da mrzi narkomane i zlostavljače djece i djevojki više nego išta na svijetu, a ja sam bio jedan od njih. Narkoman, ne zlostavljač. Zavukao sam ruke u džepove jakne čekajući da ona nešto kaže. Pogled mi je lutao cijelim ovim prostorom, a onda je progovorila.

-Slušaj, Jay. Imali smo jednom nešto i ne mogu poreći da nije bilo lijepo jer je, ali lagao si mi. Znao si koliko mrzim kada mi netko laže, kada netko nije iskren prema meni. Također si znao da ne mogu podnijeti narkomane, a svejedno mi nisi rekao. Prvo sam ti mislila pomoći, ali sam znala da se ti nećeš moći skinuti s droge.- uzdahnula je pa nastavila. –I nemoj mi reći da bi se skinuo s nje jer ne bio. Tvoja želja za njom bi bila jača nego ona za skidanjem s nje. Zbog toga ja više nemam što raditi u tvom životu. On je sada samo tvoja briga. Ja odlazim, koliko si mogao primijetiti. Odlazim zauvijek.- tu je završila. Znao sam da je sve što je rekla istina. Ne, ne bih se mogao skinuti sa droge. Sam sebi sam to priznao davno. Želja za tom ovisnošću je svakim danom bivala sve veća. Ponekad sam se pitao kako sam se dao nagovoriti na tako što, ali tu je opet bila kriva samo Hope. Da nije bilo onog njenog glupog razloga, ovo se ne bi dogodilo. Da je barem dala pravi razlog za to, rekao bih dobro i nastavio sa životom dalje, a ne se upleo u svijet droge koja je upropaštavala moj život. Kajao sam se, istina je da jesam. I dandanas se kajem zbog te gadne pogreške u mom životu. Slušao sam um, a ne srce. Ono kao da više nije postojalo u meni. A onda sam upoznao Ripley i sve se okrenulo, ali ona mi je barem dala razlog. Dala mi je razlog koji mi je Hope trebala dati onda kada smo prekinuli. Osmjehnuo sam se te odmahnuo glavom. Više ništa neće biti isto.

-Pozivamo sve putnike za let 68 da krenu prema izlazu 3.- oglasio se ženski glas na svim zvučnicima na aerodromu. Ripley je rekla da je to njen let i da mora krenuti. Rekla mi je posljednje zbogom, a onda otišla prema izlazu. Stajao sam još neko vrijeme gledajući u nju. Otišla je prema vratima iznad kojih je pisalo izlaz te predala kartu mladoj gospodični i prošla kroz ta vrata, ne osvrnuvši se prema meni. Osjetio sam kako mi se srce slomilo u tom trenutku kada je otišla. Suze su mi se ponovo nakupile u očima. Nisam ih mogao kontrolirati pa su samo počele ići niz lice. Vid mi se počeo mutiti, a ja sam krenuo nazad prema stanu. Izašao sam iz aerodroma i krenuo preko ceste. Nisam ni primijetio da je crveno na pješačkom prijelazu, već sam samo, poput zombija, prelazio preko ceste. Zadnje što sam čuo je bila škripa guma, a onda pad i sve crno pred mojim očima.

~

Probudio sam se u bolničkoj sobi, ne znajući kako sam uopće dospio ovdje. Pored mene nije bilo nikog, ali sam čuo Simona kako priča sa doktorom izvan sobe. Vrata su bila malo odškrinuta pa sam načuo da sam slomio nogu i to je jedino što je bilo. Također je rekao da sam imao blagi potres mozga, ali da nije ništa strašno. Jedino čega sam se ja sjećao je bilo to da je Ripley otišla u Španjolsku i da sam ja izašao iz aerodroma sav u suzama. Ništa drugo. Valjda će mi se nešto pamćenja vratiti kroz vrijeme. Simon se u tom trenutku pozdravio sa doktorom koji je nastavio ići niz hodnik, a on je ušao u sobu. Nacerio mi se kada je vidio da sam budan, tako da sam se i ja njemu. Privukao je stolicu mom krevetu i pogledao me. Neko vrijeme je samo gledao u mene, a onda me odjednom lupio po glavi. Jauknuo sam jer me zaboljelo, ali Simon je stvarno imao jak udarac.

-Što je tebi bilo da si izletio pred auto? Znam, znam da je otišla i da si ti cmizdrio, ovo-ono, ali barem si mogao gledati kuda hodaš.- rekao je pomalo strogim, ali opet normalnim glasom. Ja sam smo slegnuo ramenima, zbog čega me opet lupio po glavi. Prostrijeljao sam ga pogledom, na što se nasmijao te se laktovima oslonio na noge. Ja sam pogledao ispred sebe, u bijele pločice koje su obavijale sva četiri zida. Hvala Bogu da je bila jednokrevetna soba jer inače ne bih podnio starce koji bi me okruživali. Ako sam išta mrzio, uz Lionela, to su onda oni. Nisu znali za glagol šutjeti, a imali su toliko toga za ispričati da je to bilo strašno. Uzdahnuo sam te ponovo pogledao Simona. U ruci je držao nekakvu kovertu oslovljenu na mene. Prepoznao sam Ripleyin rukopis na njoj, zbog čega mi je lice postalo ozbiljno. Nisam znao što je to trebalo značiti niti me, iskreno, zanimalo. Maknuo sam pogled sa Simona i pogledao u strop. –Ostavila ti je ovo prije nego je otišla. Rekla je ako ne želiš pročitati da ne moraš. A ja sada idem. Gill me čeka. Dođem ti sutra, buraz.- rekao je te stavio pismo na stol, mahnuo mi i izašao iz sobe. Pismo nisam namjeravao otvarati. Najvjerojatnije da će samo skupljati prašinu u mojoj sobi, negdje duboko u ladici. Trenutno nisam želio nikakva njezina opravdavanja, sažaljenje ili bilo što drugo što je unutra moglo biti. Osjećao sam prema njoj ono što sam i prije, ali trenutno me nije bilo briga za to. Sada ću se samo usredotočiti na svoj život i ono što me očekuje u budućnosti. Od sada, Ripley Rose je za mene bila prošlost i tako će i ostati.

And I hope you're thinking of me
as you lay down on your side
now the drugs don't work
they just make you worse
but I know I'll see your face again.
The drugs don't work - The Verve

Poglavlje prvo, Poglavlje drugo, Poglavlje treće, Poglavlje četvrto, Poglavlje peto, Poglavlje šesto, Poglavlje sedmo, Poglavlje osmo, Poglavlje deveto, Poglavlje deseto, Poglavlje jedanaesto, Poglavlje dvanaesto, Poglavlje trinaesto, Poglavlje četrnaesto.

Agatha · Alex · Anime Freak · Chanell · Cora · Dai · Evan · Kunoichi · Jane · Lacey
Lamona · Melanie · Phoebe · Rose · Ruta · Scarlet · Suori · Tišina

(Svi ste nekada dijelili slova i udisali iste riječi sa mnom.)