nedjelja, 17.01.2010.
Ripley
Ripley je hodala glavnim trgom ne znajući što da radi u 11 navečer. Vani je bilo prohladno, ali su se ljudi svejedno mogli naći na ulicama. U parkovima najčešće pijanci koji su se prerano napili pa zaspali na klupama parkova, a okolo ljudi koji su imali isti 'problem' kao i Ripley. Jednostavno nisu mogli spavati. Skrenula je u jednu uličicu koja je bila poviše mračna, ali je imala dovoljno svijetla kako bi se mogao vidjeti put. Ripley je po prvi puta bila ovdje i stvarno nije znala gdje ide. Kako se približavala kraju ulice, vjetar je bivao sve jači. Ovo sve je postajalo suviše čudno za nju. Ripley nije ni slutila što bi ovo moglo biti i zašto se vrijeme tako naglo mijenja. Ubrzo je, na samom kraju, vidjela čovjeka koji na sebi nije imao ništa osim crnog, a lice nije mogla vidjeti od mraka. Pritom je još imao i kapu pa joj je to samo otežavalo situaciju. Pored njega je klečao još jedan čovjek. Previše slab da stoji na nogama. Laganim hodom im se približila, ali je ubrzo stala. Nekakva sila joj nije dala da ide dalje. Ili je sve ovo slutilo na nevolju? Tada je iznenada jedno ugašeno svjetlo počelo treperiti te se žarulja unutar lampe uključila. Osvijetlilo je onu osobu na podu – Rylana. Bio je prekriven krvlju, a po licu mu se vidjelo što su mu sve radili. Ripley se uhvatila za usta da ne vrisne i pala na koljena. Nije znala što su mu radili, nije znala zašto su mu to radili. Toga trenutka, onaj čovjek se okrenuo prema Rylanu i nož mu stavio pod vrat. Ripley je raširila oči.
-Ne!- viknula je, ali bilo je prekasno. On se nacerio i nožem prešao preko Rylanovog vrata.
Naglo sam se ustala u sjedeći položaj, ubrzano dišući. Srce mi je luđački kucalo, kao da će mi svakog trena iskočiti iz grudi. Ovo je bio samo san, mada je mogla biti stvarnost. Ipak, Rylan se nije pojavljivao već 3 mjeseca i bila sam zabrinuta više nego itko na svijetu. Morala sam saznati nešto o svom bratu. Nisam više mogla izdržati. Moj brat je mogao biti u ogromnoj opasnosti, a ja ništa o tome ne znam. Čak ni Cleo, koju sam upoznala jednim slučajem jer je došla na vrata pitati što je sa Rylanom, nije ama baš ništa znala. Ovo je već postajalo suviše čudno. Zašto bi netko oteo ili bilo što napravio Rylanu, a da me ne nazove i zatraži neku cijenu ili tako nešto? Svi ti današnji ljudi su postajali sve gluplji. Kao da se cijeli svijet vrtio oko njih, a ne oko svih ljudi. Naravno, tu je utjecaj imao i novac. Iako je on svima trebao, neki su činili nebuloze poput ovog sa Rylanom da bi došli do njih. Više ništa nije bilo normalno ovdje. Ljudi su postali previše licemjerni, umišljeni i što sve ne. Pogledala sam prema satu. 10:00. Nadala sam se da je Jay budan jer sam mu morala ovo ispričati. Posegnula sam za mobitelom, a kad sam ga otvorila vidjela sam poruku od Jaya. Začudilo me to jer nisam očekivala da ću išta dobiti. Jesi budna? Trebam te nešto pa da mogu doći do tebe. Tako je poruka glasila. Samo sam se nasmijala, ali u glavi mi je bilo samo jedno pitanje. Što je sada s njim bilo? Utipkala sam njegov broj i čekala dok se javi. Nije prošlo ni pola minute, već sam začula njegov dubok glas.
-Da, budna sam. I ja tebe nešto trebam, zato dolazi odmah!- rekla sam mu, makar je ovo više zvučala kao naredba. Čula sam njegov smijeh, nakon čega je spustio slušalicu. Znala sam da će doći u roku pet minuta, maksimalno. To sam najviše voljela kod njega. Bio je dečko od riječi. Nikada nije bilo problema među nama, a i nadala sam se da će ostati tako. Previše mi je stalo do njega da ga izgubim. Makar je to prerano za reći jer smo zajedno tek tri mjeseca, ali tako je kako je. Ustala sam se sa kreveta i otišla do ormara kako bih navukla nešto na sebe, makar znam da Jayu ne bi smetalo da me vidi ovakvu. Nasmijala sam se toj pomisli i iz ormara uzela traperice i majicu. Taman kada sam se obukla i prošla četkom par puta kroz kosu, zvono na vratima se oglasilo. Otrčala sam do njih i otvorila vrata. Jay mi se nasmijao i došao do mene te nogom zatvorio vrata. -Znaš, jednog dana ćeš ti njih slomit tako.- rekla sam gledajući ga u oči, na što se on namrštio i poljubio me, a ja sam mu uzvratila. Obožavala sam kada je to radio. Ljubili smo se tako neko vrijeme, a onda je on spustio usne na moj vrat. Zatreptala sam par puta te ga lagano maknula od sebe. Pogledao me zar-opet pogledom. Klimnula sam glavom i okrenula se. –Došao si ovdje razgovarat, ne se drpat na krevetu.- promumljao je nešto sebi u bratu te prošao pored mene. Samo sam mu se nasmijala i isplazila jezik. Mrzio je kad sam odgađala bilo što, a da je dovodilo do seksa. Makar on nije bio ovisnik o njemu kao Simon, imao je potrebe. Samo je okrenuo očima, ali se nakon toga nasmijao. Otišla sam do njega i sjela mu u krilo. –I, o čemu ti moraš pričati?- upitala sam.
-Simon. Ti, pretpostavljam, o Rylanu ili o noćnim morama?- rekao je ozbiljno. Već je znao o mom snu, koji je u zadnje vrijeme bio podosta čest. Sve sam više razmišljala o njemu. Kao da mi je davao neke tragove u vezi Rylana, ali ih ja nisam mogla točno protumačiti. Klimnula sam glavom i zagledala se u prozor. Jay je ovio ruke oko mene i naslonio glavu na moje rame. Nikada nije htio da sam ovakva, na neki način slomljena i bezvoljna radi brata. To je bila još jedna osobina koju sam voljela kod njega. Uvijek je htio da budem sretna i nasmijana. Iako u ovom trenutku to nisam mogla biti ni da sam htjela. Pogledala sam ga te mu se nasmijala. On me samo na to kratko poljubio. –Onda, pucaj. Što imaš za reći?- rekao je sa zanimanjem. Duboko sam uzdahnula. Sada svoj san moram predočiti u riječi.
-Pa… i nije baš nešto posebno. Samo sam počela sumnjati da ovaj san ima nekakve veze sa stvarnosti. Da se Rylanu stvarno nešto dogodilo. Otmica, što najvjerojatnije i je istina, ili nešto slično. Ne ubojstvo, to nikako.- rekla sam gledajući u njega. Pokušala sam se prisjetiti još bilo kakvog detalja koji bi mi mogao pomoći, no to mi i nije uspijevalo. Bila sam sasvim zbunjena. –Jay, ja se gubim u ovome. Nego, što je sa Simonom? - rekla sam naposljetku. On je samo klimnuo glavom te pogledao u prozor, kao ja maloprije.
-Vjeruj mi, ne znam. Zadnjih dana je previše čudan da bi ga itko prokužio.- rekao je praveći neku grimasu. Nasmijala sam se na to, ali kada me pogledao, maknula sam taj osmjeh sa usana. Mogla sam misliti kako je njemu bilo. Bio je dobar sa Simonom od svog djetinjstva, a sada se on ovako ponašao prema njemu. Čak mi je i to postajalo čudno jer je Simon bio već neko vrijeme čudan. Odnosno, kada je Rylan nestao.
-Čekaj, jesi li ti pričao s njim?- upitala sam ga. Počela sam misliti da Simon zna nešto o Rylanu te da je zato uzrujan. Koliko sam znala, moj brat i on su bili u poprilično dobrim odnosima. Možda malo slabijim nego Simonovog odnosa sa Jayom, ali opet… Jay je odmahnuo glavom te pogledao u mene. Shvatio je da ciljam na nešto, ali nije znao na što točno. –Jay… što ako Simon zna nešto u vezi Rylanova nestanka? Ako zna, možda ga je to uzrujalo. Ipak, oni su bili skoro pa najbolji.- rekla sam te se ustala i otišla do prozora. Ovo je postajalo sve čudnije. Bilo je previše veza jedno sa drugim, ali nigdje nikakvih informacija. Okrenula sam se prema Jayu koji je bio naslonjen na laktove. Razmišljao je, vidjelo mu se po crtama lica. Najvjerojatnije o ovome što sam ja sada rekla.
-Znaš, Ripley, ti si najpametnija cura koju znam.- rekao je te došao do mene. Zagrlio me, na što sam se samo nasmijala. Tada su zazvonila vrata. Jay i ja smo se pogledali u velikom čudu, a onda me on pustio da odem vidjeti tko je. Dok sam hodala, ponovo sam se okrenula prema Jayu. On je slegnuo ramenima jer stvarno ni on ni ja nismo ovdje nikoga očekivali. Uhvatila sam kvaku i uzdahnula. Valjda nije ništa strašno, pomislila sam u sebi.
Ispred vrata sam ugledala Gillian, koja je izgledala veoma uzrujano, ali opet manje nego ja prije nekog vremena. Pustila sam je da uđe i zajedno s njom otišla do Jaya. Gill ga je samo sa osmjehom pozdravila, a onda se okrenula prema meni. Jednom je uzdahnula i pogledala me ravno u oči.
-Ripley, imam vijesti o tvom bratu.- rekla je naposljetku, a ja sam odjednom sjela na kauč.
Norah
-Ti si svjesna da nitko osim Jenne ne smije znati tko si ti i odakle dolaziš, zar ne Nora?- rekao je moj otac nervozno hodajući po svojoj radnoj sobi. Morala sam reći da sam naišla na Ripley i Jaya te da su me oni vidjeli, a u sljedećem trenutku shvatili da sam nestala. Bilo je zabranjeno da itko zna tko smo mi ustvari i da nismo pravi ljudi, već samo njihovi klonovi. Morali smo izabrati nekoga mrtvog da bi uzeli njegovo tijelo, što je bilo pomalo jezivo. No, opet je tu bio i jedan problem. Tijelo koje uzmemo od odabrane osobe će se uskladiti po našim godinama i razvijanju, naravno. Ali, u godinama kada je ta osoba umrla, umiremo i mi sami. Dakle, moramo pažljivo birati čije ćemo tijelo uzeti kao svoje.
No, Jenni sam morala reći da sam ja zapravo jedna izumrla vrsta te da je jedino moja obitelj postoji na svijetu, barem što se tog plemena tiče. Naravno, Jenna je to poprimila u poprilično paničnom stanju, ali je kroz neko vrijeme navikla na to što sam ja.
-Svjesna sam, oče.- rekla sam gledajući ravno u njega. Ponekad je moj otac previše paničario oko bilo koje sitnice što je vezala uz naše postojanje. Mada, tu i tamo, je znao se našaliti s time, ali u većim slučajevima je ostao ozbiljan. Baš kao sada. Ali on mi je sam rekao da moram motriti Ripley i Jaya, pa makar pod cijenu smrti. Inače su oni bili suđeni jedni drugima, ali naravno, i zvijezde su mogle pogriješiti i samo zbog jedne male stvari poremetiti cijelu sudbinu dvoje ljudi. –Ali također si mi ti dao tu takozvanu misiju. Da je bilo do mene, ne bih pristala na tako što, ali ne, ti si morao biti tvrdoglav i nabiti mi na leđa njih dvoje kao da ni sam nisi znao što će ustvari biti!- viknula sam na njega, naslanjajući se rukama o stol. U tom trenutku, Theodor je stao. Nisam znala što će moj otac sada reći, a i nije me bilo briga. Mi smo znali njihovu sudbinu, ali opet sam ja, zbog svog oca, morala motriti njih dvoje da sve ide po njegovom planu. Valjda je istinski htio da njih dvoje završe zajedno i osnuju obitelj. Ili sam ja bila u krivu?
-Nora, ovo je prvi put da ja čujem nešto takvo od tebe.- rekao je mirnim glasom, što me zbunilo. Inače, kada bi se netko izderao na njega, poludio bi. Bio izvan kontrole, blago rečeno. –No shvati da ja želim da njih dvoje budu zajedno jer su zvijezde tako rekle.- tada je pogledao ravno u moje oči. Samo sam se nasmijala i odmahnula glavom.
-I zvijezde griješe, a ja se samo pitam kada ćeš ti to prihvatiti.- zavukla sam ruke u džep hlača i pogledala ga. Nikad nije mogao prihvatiti činjenicu da je netko bio u pravu. To sam mrzila kod svog oca – njegovu tvrdoglavost. Bio je previše tvrdoglav, ali za njegove godine to nije bilo nimalo čudno. Promumljao je nešto sebi u glavu i zavukao se u svoju stolicu. Izvadio je jedan pergament i nešto napisao na njega. Zanimalo me kome sada to trebam nositi i što uopće sada piše. Makar nisam smjela otvarati, a i držala sam se toga, dosadilo mi je stalno ići po jednom cijelom dijelu svemira kako bih pergament dala onome kome je uručen. Nakon što ga je presavio, pogledao je u mene i pružio mi ga u ruku.
-Odnesi ovo Ridderu i reci da mi hitno odgovori jer je važno, a nakon toga možeš ići nazad na Zemlju.- rekao je te se naslonio na stolicu. Samo sam klimnula glavom i odletjela do gospodina Riddera. Ponekad sam se pitala kada će moj otac mene prekinuti koristiti kao roba, kad već ima svoje sluge u palači. Nikad, Nora, pomislila sam i pokucala na vrata.
